Đurđica Čilić: Fafarikul (Disput, 2020.)
Po cijenu da ću zvučati umišljeno, reći ću da nema puno suvremenih hrvatskih pisaca kojima se tako divim da bih rado bila njihova stalna učenica.
Među tih jako malo je meni novootkrivena Đurđica Čilić. Novootkrivena jer sam samo čula njezino ime, a ništa znala o njoj, i zato što me naslov Fafarikul nije privlačio na čitanje, jer iza njega nisam naslutila priču.
Osim što jako lijepo piše, u pisanju Đurđice Čilić nema umišljene veličine, nema slijepe i sebične ljubavi prema vlastitim riječima, nema prazne književničke rutine, nema nepotrebne rečenice. Jezik joj je moderan, istodobno i govoran i poetski. Domišljata je i emotivna. Osjeća se njezino stručno poznavanje književnosti i čitateljski užitak u čitanju.
(Razlog zašto ima malo pisaca od kojih bih htjela učiti jest upravo to što oni ne čitaju, što ne znaju što drugi piši pa su uvjereni da su najbolji, što se ne mijenjaju i ne napreduju, što im je jezik krut, misli dosadne, a rečenice trome, što žive u neko zamišljeno vrijeme svoje okamenjene slave i primljenih nagrada.)
Đurđica Čilić izdašno se rasipa – rasipa u najboljem smislu – riječima, virtuozno i s takvim prirodnim darom da svaka riječ mora biti upravo ta i nijedna druga. I misli okretno, radoznalo i rado bih rekla duboko kad to ne bi zvučalo plitko.
Iz tih priča, napisanih u prvom licu i vjerojatno autobiografskih, otkriva se ne samo golem, impresivan književni talent, nego i karakter tog prvog lica, dakle autorice, koja je inteligentno, nježno i dobro stvorenje, sastavljeno od osjećaja i ljubavi prema ljudima. Kako kaže u priči Dobrota: Tko ne zna kako je lijepo činiti nešto za druge, ništa ne zna.
Kad sam počela čitati, nisam mogla prestati. I cijelo vrijeme sam se čudila kako netko može tako dobro pisati, a nema puno godina i to mu je prva beletristička knjiga. Nisam bilježila posebno dobre dijelove za vrijeme čitanja, jer bi me to ometalo u čitanju, pa za ovaj tekst prepisujem tek neke pasuse, ni najbolje ni najvažnije, ali dovoljne da pokažu autoričin talent i dušu, jer duša je ono što diše iz ovih raznovrsnih priča o putovanjima, Krakowu, umjetnicima, žudnji za Bosnom iz koje ju je rat istjerao, iz priča sa pronicavim i slikovitim opisima šarolikih susjeda od kojih su mnogi stradali u ratu, priča o prvim sramežljivim ljubavima i onima zrelima kojima se predaje kao da će zauvijek trajati, o djeci, o čovječnosti, o mladiću koji joj je mogao biti mnogo, a gledala je kako ga, pred njezinom zgradom, smrtno pogađa snajperski metak. Ovo su ulomci iz prvih nekoliko priča:
Kad sam potkraj 1994. iz ratom trajno oštećenog Viteza, i sama iznutra nepopravljivo ruinirana, došla na studij u Zagreb, nisam poznavala nikog osim svoje sestre. (…) Ništa me nije podsjećalo na Bosnu, ništa nije jamčilo da će em čuvati od površne agramizacije koja bi se očitovala u prešućivanju bosanskog porijekla, smekšavanju naglaska, u prihvaćanju nesnosnih deminutiva kao što su Kvatrić ili flomić. Zbog toga, a i zbog nostalgije, počela sam tad pasionirano čitati bosanskohercegovačke pisce (…) Oni su čuvali moj jezik, imaginaciju, identitet, lažno sjećanje. Uvjeravali me da ne dolazim iz nepismenosti, neznanja, neprekidne improvizacije, nego iz kompleksne, melankolične, romantično-tragične zemlje koja je stradala zbog fragilnosti, a ne primitivnosti svojih ljudi. (…) To malo Bosne koliko stane u knjigu. (Iz priče Viteški život u Zagrebu.)
Biblioteka. Nikad nisam stigla pročitati sve knjige koje sam željela. Nikad neću požaliti ni zbog čeg. Nikad. Najsporija riječ na svijetu. (Iz priče Nikad.)
U Krakow dolazim od 1995, skoro svake godine, a kad mi se posreći ili kad sam posebno tužna – a ove godine bilo je i jedno i drugo – onda i tri puta godišnje. (…) Tu sam si baš draga i bliska, nikom ništa dužna, neopasana tuđim ili vlastitim imperativima. Volim Krakow jer sam njegova, a on nikad do kraja nije postao moj. (Iz priče Voljeti grad.)
U biblioteci nitko nije suvišan. Polipi tuđih usredotočenosti hvataju me i na nekoliko sati vezuju za stolicu. (…) I zato ću i sutra biti ovdje jer ništa nije toliko ispunjavajuće i toliko uzbudljivo kao biti u ljubavi s bibliotekom. Jer tako si u ljubavi s cijelim svijetom. A svijet je toga vrijedan. (Iz priče Knjiški leptiri.)
Moja kći i ja smo u srpnju provele predivne tjedne na moru (…) Kad bi zaspala, lijegala sam pokraj nje i njušila joj mirise sunca i soli u kosi, naslanjala na svoje lice njezine usnule, još uvijek dječje dlanove, kao ptiće koji su još mekani i moji, ali još malo pa će mi postati nedostižni, ljubila sam joj lijepa stopala, svaki prstić posebno (…) I nikad se od toga neću izliječiti, od nostalgije za vlastitom kćeri čim se od nje odvojim. Jer znam, odnos majke i kćeri je sve: spokojan i uzbudljiv, i skladan i neuravnotežen, i kompleksan i nježan, i nesnosan i spasonosan. (Iz priče Ana je more.)
Putovanja nam trebaju radi susreta sa samim sobom. Tek kad naši koraci počnu iscrtavati nevidljive tangente po cestama na kojima dotad nisu bili (…) – tek tad susretnemo neke nove sebe i to nam se jako svidi. (Iz priče Putovati se mora.)
Treći prizor: moje dvije rodice, obje mojih godina, i njihovi roditelji, pozivaju me da vikend provedem s njima na Bohinjskom jezeru. Nemam kupaći, jer kad bježite od rata ne nosite kupaći kostim, pa mi ga posuđuje njihova mama. Velik mi je, ali smo na plaži ionako samo nas tri. Ležim između svojih dviju rodica na posuđenom ručniku. One imaju Bennettonove kupaće kostime, i to svaka dva, pa poslije kupanja oblače suhi, a mokri pažljivo odlažu na oblutke da se osuši do sljedećeg ulaska u vodu. Imaju sunčane naočale, pa dok leže ne znam spavaju li ili se samo prave. Ležim i ja na suncu koje nas sve tri ravnopravno prži jer ne vidi nikakve razlike među nama. Ona ipak postoji – obje moje rodice imaju zaštitnu kremu, svaka svoju. Povremenu pridignu svoja vitka tijela i mažu se. Nijedna mi ne nudi svoju kremu, a ja ne želim tražiti ni da mi život o tome ovisi. Kad se u nedjelju navečer vratim u svoj privremeni ljubljanski dom, imam opekotine od sunca i ne mogu ležati na leđima od bolova.
Četvrti prizor: iste sam večeri pozvana na žurku kod cure iz razreda, Tine. (…) Sjedam na rub trosjeda, prihvaćam votku s kolom, ukočena sam ne samo od nelagode nego me i koža zateže kao da mi je dva broja manja (…) Votka i duvka polako pobjeđuju, pa joj kažem da mrzim rat, Sloveniju, razloge zbog kojih sam tu i da me jebeno bole leđa jer sam izgorjela uz Bohinjsko jezero (…) Ona odlazi u kupaonu, vraća se brzo, okreće me licem prema zidu, podiže mi majicu, pa mi počinje nježno u kožu leđa utrljavati mlijeko za tijelo (…) i ja osjećam kao da mi u mozak utrljava sedativ. Odjednom mi na mom jeziku, ali s jakim slovenskim naglaskom, na uho šapne: „Moraš nešto da znaš, ja sam Srpkinja.“ Spuštam majicu, okrećem se prema njoj i kažem joj: „Srpkinjo, upravo si u mojim očima spasila cijelu Sloveniju.“ (Iz priče Sumorno proleće, Leb i sol.)
Naučila sam da treba putovati sporo, da tijelo prije duše ne stigne na svoj cilj. Jer duši uvijek treba više vremena. (Iz priče Teleportacija.)
Moja djeca su Simu počela viđati češće kad su već imala dvije i četiri godine. (…) Simo se mojoj djeci uvijek osmjehivao, čak ikad je samo morfij stajao između njega i smrtonosne boli, Simo bi uvijek nešto dao, neki slatkiš, jabuku ili dobru foru koju su mogla razumjeti i kojoj su se grleno smijala. (…) Mojoj je djeci umro Simo Mraović, pjesnik koji je napisao nekoliko zbirki, među kojima je teško izabrati koja ima ljepši naslov, i jedan roman koji govori o tome kako je teško biti manjinac u ratno vrijeme, a kako je lako biti topao i velikodušan čovjek u svako vrijeme ako ne dopustiš da zloća onih koji te okružuju kljuca tvoju dobrotu. (Iz priče Simo.)
Kad se dvoje ljudi rastaje, sve se raspada, samo tuga ostaje na okupu. (…) U tom općem rasapu, u bolnom rastanku jednog od drugog, i njih oboje od ideje o krasnoj budućnosti koja nikad nije došla, samo je jedan sretan trenutak, ali njega u toj tuzi malo tko primijeti. To je onaj moment kad im oboma prilaze nježne, nasmijane i vječno lijepe uspomene i šapnu: „Mi ćemo ostati vaša jedina zajednička imovina.“ (Iz priče Razvod.)
Kako sam potpuno izvan okoknjiževnih i općenito kulturnih tokova, tek kad sam tražila link za knjigu, otkrila sam da je Fafarikul već odavno veliki hit i da je po toj zbirci već napravljena i kazališna predstava, također hit. Zasluženo.
Vesna Ćuro-Tomić 