Ta noćna tuga zna biti tako snažna.

Sumnjam na prokletstvo postojanja.

I pitam se… Pomislim na Shonagon bez kakva reda i nedokučivog smisla.

“Here is the date palm; beneath the date palm there is green sward; under this green sward rests a woman. I, who mourn beneath this date palm, am called Celuta; I am the daughter of the woman who rests under the turf; she was my mother.”

Celuta, An Indian Tale

Chateaubriand

Scherzi di fantasia

Giovanni Battista Tiepolo ili Gianbattista Tiepolo (Venecija, 5. ožujka 1696. – 27. ožujka 1770, Madrid)
Ne tako proslavljeno ime poput njegovih savremenika, a i prethodnika, Tiepolo je prije svega površno opisivan kao slikar ili “ukrašivač” svodova, (u periodu kasnog baroka i rokokoa), zdanja u razigranim pastelnim bojama koje su godile očima tadašnje elite no nikada od iste nije shvaćen previše ozbiljno. Njegov prethodnik Veronese visio mu je nad imenom te ga se uglavnom smatralo Veronesievim nasljednikom.

Wikipedia ga uzdiže velikim riječima, ali u stvarnosti… Koliko vas je čulo za Tiepola, a koliko za, na primjer, Raphaela, Michelangela, Rembrandta?
No nije sada riječ o Tiepolovim slikarskim majstorijama kojima je zarađivao za kruh svagdašnji već o njegovom drugom djelu veličanstvenom i nenadmašnom po tajnovitosti i nemogućnosti bilo kakvog objašnjenja do subjektivne impresije: riječ je o bakrorezima.

Jedini opis njegovih bakroreza, osim unutrašnjeg neizrecivog doživljaja pri posmatranju, jeste da su vrlo “privatni” ili osobni do te mjere da ih je nemoguće svrstati u bilo koju kategoriju ma koliko se stručnjaci za umjetnost trudili pridavati im kojekakva značenja sve do današnjih dana. Tako, ono što čovjek ne shvaća, u većini slučajeva ignorira ako se već ne protivi. R. Calasso je na tu temu napisao izvrsnu knjigu Tiepolova ružičasta u kojoj je odlično proniknuo u činjenicu neproniknutosti bakroreza Tiepola. Za razliku od preplastičnog Dürera ili preblagog Rembrandta kad govorimo o bakrorezima, Tiepolovi su bakrorezi Scherzi e Capricci duboka zagonetka pred kojom se može samo zaneseno fantazirati, nikako analitički razmišljati. No nije li to vrhunac umjetničkog dostignuća? Ostavljati bez teksta onoga koji posmatra dajući mu pri tome mnogo dublje iskustvo – emotivno blaženstvo pred misterioznim, neobjašnjivim, ali ispunjavajućim bez potrebe da misaona igra pređe u riječi objašnjavanja. I kao što Calasso govori: enigmatičnost, skriveni prizori, likovi čudni, izobličeni, potom sasvim obični i često pri pogledu i stavu kao da ni sami ne znaju šta ih je zateklo i u što gledaj. Kao da se radi o nečemu poznatom, ali…
Scherzi di fantasia su očito bili,kako kaže Pignatti, umjetnikov bijeg u sentimentalno. Reklo bi se, umjetnikovo otkrivanje duše kroz arhetipske likove i scene, iskopine podsvjesne strave neznanog nam uma ili, drugim riječima, igre i šale onoga što ne percipiramo u dubinama našeg bića.

Ponekad me onako iznenada, bez nekih prethodnih svjesnih sličnih pomisli, pogodi sumnja da smo kažnjeni zbog okolnosti naših života, nelagoda u tijelu kao da mi sumnju za trenutak potvrdi i osjetim strah. No onda se sjetim da je ovako bilo i prije, da bi bilo i u drugim okolnostima, da nije kvaka u ovome sada već u onome oduvijek. U takvim, istina kratkim, ali napadnim trenucima intenzivne emocije u tijelu uslijed sumnje, te posljedično snažne strepnje, poželim da nisam.

Bazlen nikada nije namjeravao da njegovo pisanje ima koherentno književno jedinstvo. “Prijatelji i neprijatelji – tvrdi Roberto Calasso – žalili su zbog Bazlenova kontinuiranog izbjegavanja književnog djela. Ali pokazalo se da je ova vrsta eluzije jedno od njegovih glavnih otkrića. […] ovdje nema književnog djela, samo nekoliko raštrkanih bilješki koje urednici sastavljaju kako bi napravili knjigu. […] pokušaj da se njegovo ime poveže s ovim spisima pokazao se prilično uzaludan. […]. Tekst Bazlenove Note senza testo, (Bilješke bez teksta), je uvijek bio negdje drugdje.

“Vjerujem – navodi Bazlen – da više nije moguće pisati knjige. Zato ne pišem knjige. Gotovo sve knjige su fusnote koje su prerasle u sveske (volumina). Pišem samo fusnote.” Bazlenova oštra izjava odmah se otvara suprotnim tumačenjima: s jedne strane, ideja da su “gotovo sve knjige fusnote” mogla bi se čitati kao postmoderna avant la lettre; s druge strane, to se može shvatiti kao duhovitost iskusnog intelektualca.”

Of fragments and footnotes: Absence and Invention of the Text in Roberto Bazlen.

O očajničkom traganju za Robertom Bazlenom

https://durieux.hr/wordpress/knjige/proza/wimbledonski-stadion/

Lutajući Parizom tih proljetnih dana 2018 godine, gledala sam da na svaki način izbjegnem nagovor koji kao da je dolazio sa svih strana, pritisak have to see “veličanstvenost” Eiffelovog tornja. tog grdog apsurdnog simbola jednog raskošno privlačnog grada. Držeći se raskalašnog Montmartrea i zavodljivog počivališta Montparnassea uspjela sam izbjeći tu čeličnu grdosiju. Pariz me osvajao svakim udisajem, smiješio mi se tamnoputim licima žena u raskošnim haljinama kričavih tropskih boja, izmicao pod nebrigom nemarnih konobara, strahovite buke ritma grada, i opet me zagrlio  prosjakinjom s bijelim zecom pored Notre Dame pred kojom sam izgubila dah  priklanjajući se uz Seinu. No za sve je bio dovoljan tek čas osim za grobara Montparnassea koji nije znao ko je Duras. Njemu su trebale duge minute da pronađe vjerovatno posljednje počivalište dvojnice Lole V. Stain. Tu sam se ukopala znajući da će me ovaj grad uvijek i ponovo sebi prizivati.