Citat u kojem se raspravlja o razlici između stvarnog filozofa (ljubitelja istine, pravde i mudrosti) od onog koji to nije, započinjem usporedbom s potokom koji teče niz korito. Očito je da govori o čovjeku sklonom meditacijama, to jest onom kojem nije problem, dapače, prava mu je priroda biti stalno u tom stanju. Prva misao mi je bila na onu iz knjige psalama: Sicut cervus desiderat ad fontes aquarum, ita anima mea desiderat ad te, Domine. Možda ćete vi vidjeti nešto drugo…
485 d i dalje
Kome želje na jedno silno naginju, znamo da su mu za ostalo slabije, kao potok naveden u drugo korito.
Dašto.
Kome su dakle želje potekle za naucima i za svim što je takvo, stavile bi se, mislim, u službu naslade duše same po sebi, a ostavljale bi tjelesne naslade, uz uvjet da se bude istinski filozof, a ne patvoreni.
Posve nužno.
Takav je zaista razborit i nikako nije željan blaga, jer radi onoga radi čega se blago s mnogo truda traži, drugome kome više priliči nego njemu.
Tako je.
Pa doista i ovo treba ogledati kad hoćeš prosuđivati filozofsku i nefilozofsku narav. . Što?
Da ti ne izbjegne ako on ima u sebi prostu ćud. Jer jamačno je sitničavost najviše protivna duši koja ima uvijek čeznuti za cjelovitošću, bila ona božanska ili ljudska.
Živa istina.
Koja je, dakle, duša veličajna te ima zornu predodžbu o svemu vremenu, svemu bitku, misliš li da joj se može ljudski život činiti nečim velikim?
Ne može.
Zar će takav držati smrt za nešto strašno?
Najmanje.
Dakle, u kukavnoj i prostoj naravi, istinske ljubavi prema mudrosti, kako se čini, ne bi bilo?
Čini mi se da ne bi.
Koji je dakle uredan, a nije željan blaga te nije ni proste čudi, ni hvastav ni kukavica, bi li kako postao nepouzdan ili nepravedan?
Ne bi nikako.
Dakle, i to: kad budeš razmatrao filozofsku i nefilozofsku dušu, pripazit ćeš onda odmah odmala je li ona pravedna i pitoma ili nepouzdana i divlja.
Svakako.
Nećeš zaista ni ovo propustiti, kako ja mislim.
Što?
Da li lako ili teško uči. Ili očekuješ da bi ikada itko išta dovoljno zavolio što bi s mukom i teško radio, a malo postizao?
Nema toga.
Hoćeš onda moći kako kuditi takav posao koji nikada nitko ne bi mogao kako treba obaviti ako od prirode ne bi bio pametan, lako učio, bio plemenit, ugodan, prijatelj i srodnik istine, pravednosti, hrabrosti i razboritosti…
Vidiš li kako to osjetljivom čini dušu državljana, tako da se razbjesni i ne podnosi ako joj tko nameće išta stege? Jer znaš da onda ne mare ni za pisane ili nepisane zakone, samo da im nikako nitko ne bude gospodar..
I te kako znam.
To je, dakle prijatelju, – rekoh ja – tako lijep i mladenački početak odakle nastaje tiranija, kako se meni čini.
Dakako mladenački; nego što je nakon toga?
Ona ista bolest koja nastade u oligarhiji, te je upropasti, nastaje i u toj državi u kojoj je veća i jača zbog slobode, te demokraciju stavlja u ropstvo. I doista, pretjerivanje u bilo čemu rado dovodi do velike promjene u protivno, kod vremena, raslinja i tijela, pa i kod državnih uređenja, i to ne najmanje
Naravno.
Jer prevelika sloboda ne prelazi, čini se, ni u što drugo nego u preveliko ropstvo i za pojedinca i za državu.
Ta prirodno.
Vjerojatno je, dakle, da tiranija ne nastaje iz drugog državnog uređenja nego iz demokracije – iz krajnje slobode, mislim, najveće i najljuće ropstvo.
Očito.
Ali nisi me to pitao nego koja je to jedna te ista bolest koja nastaje prvo u oligarhiji i zatim u demokraciji te je predaje u ropstvo.
Istinu govoriš.
Govorio sam o onom staležu besposlenih i rasipnih ljudi, među kojima najhrabriji vode, a vrlo kukavni slijede; a uspoređivali smo ih s trutovima: jedne s trutovima koji imaju žalce, a druge s trutovima bez žalaca.
S pravom.
Kad se dakle nađu te dvije vrste ljudi, prave smutnju u svakom državnom uređenju, kao u tijelu sluz i žuč. Toga dvoga upravo i treba da se dobro čuvamo, ne manje nego mudar pčelar, da uopće ne nastanu, a ako se pojave, da ih se što brže sa samim saćem izreže.
Zeusa mi, svakako.
Ovako dakle uzmimo da bismo razgovijetnije vidjeli što je i kako je.
Kako?
Rastavimo u govoru demokratsku državu na troje, kao što doista i jest. Nastaje, naime, u njoj zbog neograničene slobode jedan takav stalež koji nije ništa manji nego u oligarhijskoj državi. Ali je mnogo žešći u demokraciji.
Kako?
Drugdje se on ne cijeni, ali u demokraciji taj je stalež na čelu, osim gdjekojeg izuzetka: najžešći od njih govore, a ostali sjede blizu oko govornica, pa zuje i ne trpe onoga koji nešto drugo kaže; tako taj stalež ima cjelokupnu upravu u takvu državnom uređenju, uz male izuzetke.
Uz vrlo male izuzetke.
Zatim se odvaja od mnoštva i ovakav drugi stalež.
Kakav?
Premda se svi bave stjecanjem, ipak većinom postaju najbogatiji oni koji su od prirode najuredniji.
Prirodno.
Odatle dakle, mislim sišu trutovi najviše meda, i najlakše.
Ta kako bi itko isisao od onih koji imaju malo?
Takvi se dakle bogataši, mislim zovu hrana trutova.
Otprilike.
A puk bi pripadao u treći stalež, koliko su radnici, te se ne miješaju u državne poslove, i nemaju osobito mnogo imovine. Taj je stalež upravo najveći i najznatniji u demokraciji, a i odlučujući, kad se samo skupi.
Jest; ali neće da to često čini ako ne dobiva nešto meda.
Dobiva uvijek, koliko samo mogu poglavari imućnima otimati imovinu, dijeliti puku i sami najviše zadržavati.
Zaista je tako.
Oni dakle, mislim, kojima se otima prisiljeni su braniti se, te govoriti i raditi u skupštini kako samo mogu. Ako dakle imućni i ne žele prevrata, oni im drugi predbacuju da puku rade o glavi i da su za oligarhiju. I napokon, dakle, kad već vide da puk, ne hotimice nego iz neznanja i prevaren od klevetnika, nastoji njima krivo činiti, tada već htjeli ili ne htjeli doista postaju skloni oligarhiji, ne svojevoljno, nego stoga što i to zlo zameće onaj trut koji ih bode.
Svakako.
Nastaju dakle tužakanja, sudovi i parnice, medu njima.
I te kako.
Zar puk ne običava uvijek dati prednost jednome kao svome zastupniku, te ga hraniti i uzdizati?
Da običava.
Očito je dakle da tiranin niče iz tog zastupnika naroda, a ne od drugda, kad god postaje.
I kako očito.
Kako se dakle počinje mijenjati od zastupnika u tiranina? Zar nije očito da se počinje mijenjati onda kada on počne raditi ono što kaže priča o žrtvi za Zeusa Likejskoga u Arkadiji.
Koja priča?
Da naime onaj koji okusi ljudske utrobe, koja je narezana među utrobama dugih žrtvenih životinja, nužno postane vuk, ili nisi čuo za tu priču?
Jesam.
Zar je kako drugačije s onim koji zastupa puk? Kad se on, oslanjajući se na poslušno mnoštvo, ne usteže ni od krvi suplemenika, te ih nepravedno okrivljuje, kako je to već običaj, vodi na sudove i kalja se krvlju uništavajući ljudima život pa opakim jezikom u ustima kuša srodnu krv, tjera građane u progonstvo i ubija i pri tom govori o ukidanju dugova i diobi zemlje, zar nije dakle takvu čovjeku nužno suđeno nakon toga da ili propadne od protivnika ili da bude tiranin i da postane od čovjeka vuk?
Zaista nužno.
Taj dakle, postaje buntovnik protiv imućnika?
Da.
Nato dakle, svi koji su dotle došli iznalaze onaj poznati zahtjev tiranina, naime traže od puka tjelesnu stražu da im zaštitnik puka ostane nepovrijeđen.
Da.
Daju, dakle, mislim, iz straha za njega, a s nadom za sebe.
Da.
Kad to dakle vidi čovjek koji ima novaca i uz novac je osumnjičen da mrzi na puk, tada on, dakle druže, po proroštvu koje je dano Krezu “bježi i ne čeka i ne stidi se kukavan biti”.
Ta ne bi imao prilike da se drugi put zastidi!
A ako se i dade uhvatiti, predaje se smrti.
Nužno.
A onda, očito, onaj zastupnik ne leži, kako je dug i širok na tlu, nego oborivši mnoge druge, stoji sam na državnim kolima, od zastupnika puka sada je dogotovljen za tiranina.
A kako neće?
Da prođemo dakle – rekoh ja – blaženstvo čovjeka i države u kojoj takav smrtnik nastane?
Svakako prođimo.
Zar se onda u prve dane i vrijeme ne smješka svima i ne pozdravlja koga susreće? Ne kaže li da ni nije tiranin, ne obećaje li mnogo i pojedincu i državi? Zar nije oslobodio od duga, nije li razdijelio zemlju puku i onima oko sebe, ne gradi li se da je svima milostiv i blag?
Bez sumnje.
A kada, mislim, što se tiče vanjskog neprijatelja jednoga sa sobom izmiri, a drugog uništi, te od njih nema više opasnosti, onda uvijek najprije zameće ratove, kako bi puk trebao vođu.
Prirodno.
Zar ne i zato da bi građani morali davati novčane prinose te tako siromašili i bili prisiljeni baviti se oko kruha svagdanjega te mu manje raditi o glavi?
Očito.
Zatim, mislim, ako za koje sumnja da će mu kao slobodoumni smetati pri vlasti, zameče ratove da bi imao izliku uništiti ih tako da ih preda neprijateljima. Poradi sveg toga tiraninu je uvijek nužno da se zapliće u rat.
Nužno.
Dakle, dok to čini postaje sve omraženiji kod državljana.
Ta kako ne.
A sigurno će i neki koji su mu pomogli pri usponu te su sami postali moćni, otvoreno govoriti i pred njim i među sobom, i koriti ovakve prilike; dakako oni koji su najmuževniji.
Prirodno.
Tiranin, dakle, ako hoće vladati, treba sve te ljude uklanjati, dok ne ostane nijedan ni od prijatelja ni od neprijatelja koji nešto vrijedi.
Očito.
Treba mu dakle, oštro gledati tko je hrabar, ponosan, razuman, bogat, te je tako sretan da mora svima tima, htio ili ne htio biti neprijatelj i progoniti ih dok ne očisti državu.
Lijepog li čišćenja.
Da, protivno nego kako liječnici očišćuju tijelo. Oni oduzimaju najgore a ostavljaju najbolje, a on protivno.
Ta da, mora onako raditi kako mu je nužno ako želi vladati.
U blaženu je dakle prisilu sputan, koja mu nalaže da, ili prebiva s lošim mnoštvom koje ga mrzi, ili da ne živi.
Da, tako je.
Zar onda neće trebati to veću i vjerniju tjelesnu stražu što ga više mrze državljani zbog njegovih djela?
Kako ne.
Koji su onda vjerni i odakle će ih pozvati?
Mnogi će sami od sebe doletjeti ako bude davao plaču.
Tako mi psa, čini mi se da opet govoriš o nekakvim stranim svakovrsnim trutovima.
Begoviću je, kao inspiracija za libreto Gotovčeve operete, poslužila narodna priča o lakovjernoj Turkinji, koja je povjerovavši da joj je pokojni muž poslao glasnika sa onoga svijeta, predala lopovu svu svoju imovinu. Početkom dvadesetog stoljeća, zapadni svijet nije vjerovao u džine ni meleke, ali zasigurno se znalo za putovanje duša, van tjelesna iskustva, i ona slična smrti, a antička Grčka, kao kolijevka zapadne civilizacije je ponudila ime.
Tko je Ero, u stvari, bio, zna jedino Sokrat, a koga je sve i koliko toga je priča o njemu nadahnula, pročitajte ispod:
614 b i dalje
Pričat ću ti priču junačine Era, sina Armenijeva, rodom iz Pamfilije. On jednom pogibe u ratu, i kad mrtvace nakon deset dana odniješe već raspale, njega odniješe čitava. Donesen kući, imao se dvanaestog dana pokopati, ali ležeći na lomači, oživje, a oživjevši pričaše što je ondje vidio.
Kad je već njegova duša izašla, reče da je išao s mnogima, i da su došli u neki božanski kraj u kojem su bila dva otvora u zemlji, jedan uz drugi, i opet gore na nebu druga dva otvora nasuprot.
U sredini među tim otvorima, sjeđahu suci, i kad bi oni presudili, nalagahu pravednima da idu desno i gore kroz nebo i da sprijeda privežu znakove presuda, a nepravednima nalagahu da idu lijevo i dolje i da oni imaju otraga znakove svega što su učinili. A njemu, kad je pristupio, rekli su da on ima biti glasnik ljudima o onome ondje i govorahu mu neka sluša i gleda sve u onome kraju. Vidio je tu dakle kako su na jedan i drugi otvor neba i zemlje odlazile duše kad im se izrekla presuda.
A od druga dva otvora na jedan su uzlazile duše iz zemlje, pune suhosti i prašine, a na drugi su s neba silazile druge čiste duše. I sve duše koje su neprestano dolazile, činilo se da su došle s daleka putovanja. Veselo odlažahu na travnjak, razapinjahu šatore kao na zboru, pozdravljahu se među sobom koje bijahu poznate. One koje su dolazile iz zemlje pitahu one druge za prilike ondje, i one s neba za njihove prilike. Dok su jedne drugima pričale, jedne su naricale i plakale, sjećajući se koliko su i kako su trpjele i što su vidjele na putovanju pod zemljom – a putovanje je tisuću godina – a opet one s neba pričahu o užicima i prizorima beskrajno lijepim.
Da se, dakle, mnogo ispripovijeda, Glaukone, treba mnogo vremena, ali glavno je, reče Er ovo:
Koliko je svaki pojedinac ikada ikome krivo učinio i kolikima, za sve je kažnjen redom, za svakoga deseterostruko – i to za svaku stotinu godina, jer je tolik čovječji vijek – da bi trpio deseterostruku kaznu. I ako je tko skrivio mnoge smrti, time što je izdao i turio u ropstvo ili države ili vojske ili što je bio sukrivac kakve druge nevolje, zbog svega je toga dobio deseterostruke muke za svako zlodjelo.
I opet ako je učinio kakva dobročinstva, i ako je bio pravedan, za sve je isto tako dobivao plaću. A o onima koji su se netom rodili i kratko vrijeme živjeli govoraše drugo što nije vrijedno spomena. Ali za neštovanje i štovanje bogova i roditelja i za vlastoručno ubojstvo spominjaše još veće odmazde
Presude su i kazne takve nekakve, a prema njima su i nagrade. Kad onima na travnjaku proteče svakom po sedam dana, treba im osmi dan odanle ustati i ići dalje. Dolaze četvrti dan onamo odakle vide odozgo preko svega neba i zemlje protegnuto svjetlo u pravcu kao vrpca najvećma nalik na dugu, ali jasnije i čišće. Do svjetla su došli pošavši naprijed dan hoda i ondje su vidjeli prema sredini svjetla napete s neba krajeve njegovih veza. A od krajeva je napeto vreteno Ananke, pomoću kojega se obrću sva obrtanja. A okreće se vreteno u krilu Ananke. Na svakome njegovu krugu stoji odozgo i skupa se vrti Sirena, te daje svaka jedan svoj posebni glas: od svih osam slaže se jedna harmonija glasova. A druge tri žene sjede naokolo jednako daleko, svaka na svom prijestolju, Moire, kćeri Ananke, u bjelini s vijencima na glavi, i to Laheza, Klota i Atropa, i pjevaju uz glasove Sirena; Laheza prošlost, Klota sadašnjost, a Atropa budućnost.
Kad su, dakle, oni došli, odmah su imali ići k Lahezi. Onda ih je nekakav glas najprije postavio u red, zatim je uzeo s koljena Lahezi kocke i uzorke života, uspeo se na nekakvu visoku govornicu i rekao:
“Govori djeva Laheza, kći Ananke. Duše jednodnevne, počinje se dugi vijek smrtonosan za smrtan rod. Neće sudbina vas kockom birati, nego ćete vi birati sudbinu. Na koga padne prva kocka, prvi neka bira život u kojemu će nužno biti. Ali krepost nije ničije vlasništvo. Nju će svatko cijeniti ili ne cijeniti, i imat će je više ili manje. Krivnja je na biraču, bog nije kriv.”
Kad je glasnik to rekao, bacio je kocke na sve, a svatko je dizao kocku koja je pala pokraj njega, samo nije Er, njemu nije dao glasnik. Zatim je opet glasnik metnuo pred njih na zemlju uzorke života, mnogo više nego je njih ondje bilo, a uzorci su bili svakakvi, metnuo je, naime, živote svih životinja pa i svekolike ljudske. A bijahu među njima i silništva. Jedna su silništva bila trajna, a druga su sred vijeka propadala i svršavala se siromaštvima, progonima i prosjačenjima. Bilo je života i za ugledne ljude, te su bili jedni ugledni zbog obličja po ljepoti i ostaloj jakosti i vrsnoći, a drugi su bili ugledni zbog roda i vrsnoće predaka. a bilo je života i za neugledne ljude u tim svojstvima, a isto je tako bilo života i za žene.
A vrstanja za dušu tu nije bilo. I tu je, mili Glaukone, sva opasnost za čovjeka, i zbog toga treba nastojati najviše kako će svaki od nas ostale nauke odnemariti, a taj nauk tražiti i učiti, samo ako ga bude mogao odakle naučiti i iznaći, naime, to će mu dati moć i znanje da raspoznaje dobar i loš život, pa da uvijek svuda po mogućnosti odabire bolji život i promišlja sve što je upravo sada rečeno, tako da jedno s drugim uspoređuje i razlaže po vrijednosti toga prema kreposti života, pa da onda zna koja smjesa ljepote i siromaštva ili bogatstva i uz koji duševni značaj čini život zlim ili dobrim da zna što čini običan i prost rod, privatan život i državnička služba, jakost i slabost, učenost i neukost, i što čine sva takva duši prirođena i stečena svojstva ako se jedna s drugim miješaju.
Onda bi, pazeći na prirodu duše, iz svega toga mogao stvoriti zaključak i odabirati bolji ili gori život, zovući gorim onaj život koji će voditi dušu da postaje nepravednija, a boljim onaj život koji će je voditi da postaje pravednija, a ostalo sve da pušta na miru. ta vidjeli smo da je takav izbor za života i nakon smrti najbolji.
Treba toga da se drži, i da takav dođe u Had, da ga ni ondje ne zbunjuju bogatstva ni slična zla, da ne zapadne u silništva i duga takva djela, te da ne počini mnoga i nepopravljiva zla, a da još veća sam ne pretrpi, nego da nauči uvijek odabirati srednji takav život i kloniti se po mogućnosti jedne i druge krajnosti i u ovome životu i u svemu budućemu, jer tako postaje čovjek najsretniji.
Pa zatim, pričaše dalje Er, glasnik sa onoga svijeta, da je glasnik tako rekao:
“I onoga koji posljednji pristupi čeka život zadovoljan, ne zao, samo ako pametno odabere, i ako živi skladno. Ni prvi neka ne bude u izboru nemaran ni posljednji neveseo!”
Reče dalje Er, da je vrijedno bilo vidjeti taj prizor kako su pojedine duše birale živote; bio je prozor jadan, smiješan i čudan, jer su duše većinom birale po navici prijašnjeg života. Vidio je Er, dušu koja je nekad bila Orfejeva kako je odabirala život labuda, a vidio je i dušu labuda kako se preobražava da uzme ljudski život, a isto tako i druge ptice pjevice. Duša Ajanta Telamonova se klonila da ostane čovjek jer se sjećala svađe radi oružja, a duša Agamemnonova je uzela život orla. Atalantina je duša, kad je vidjela časti kojima se obasipa borac, uzela to, a duša Terzita podrugljivca je, među posljednjima, ušla u majmuna. Slučajno je išla na izbor i duša Odisejeva, po kocki od sviju posljednja. Pamteći prijašnje muke, odrekla se častoljublja, dugo je vremena obilazila i tražila život dokona pojedinca, i jedva ga je našla gdje leži odnemaren od ostalih. Kad ga je vidjela, rekla je da bi isto bila učinila i onda da je dobila prvu kocku, i veselo ga je uzela.
Isto su tako išle duše i iz ostalih životinja u ljude, i jedne u druge, te su se nepravedne pretvarale u divlje životinje, a pravedne u pitome i miješale se svakojako. A kad su već sve duše odabrale živote, onda su, kako im je pala kocka, u redu pristupale k Lahezi, a ona je sa svakim slala onog demona kojega je odabrao da ga u životu čuva i da mu ispuni što je odabrao. Demon je dušu vodio najprije pred Klotu, pa stupio pod njezinu ruku i pod vreteno što se vrti, potvrđujući tako udes koji je svatko kockom odabrao. A kad se čovjek dotaknu vretena, vodio ga je demon opet do predenja Atropina da zapredenu pređu izabrane sudbine učine nepromjenljivom. A odanle je onda išao ne obazirući se pod prijestol Ananke i kroza nj je prošao. I kad su već i ostali prošli, išli su svi na polje Lete kroz silnu žegu i omaru, jer i bijaše polje bez drveća i raslinja. Oni su tu, kad je već nastajala večer, razapinjali šatore kraj rijeke Ameleta, a njegove vode nikakva posuda nije mogla držati. Potrebno je dakle bilo da svatko ispije mjericu one vode, a oni koje ne čuva razumnost da piju više od mjerice. A kako bi svagda koji ispio, sve je zaboravljao. Kad su usnuli, te je došla ponoć, nastala je grmljavina i potres i odanle je najednom svaki drugamo gore letio da se rodi, trepereći kao zvijezde.
A Eru, nisu dali piti vode. Kuda je pak i kako došao u tijelo, ne zna, nego je najednom otvorio oči i vidio da je zora i da leži na lomači.
I tako se, Glaukone, priča spasi i ne propadne. I nas će spasiti ako je budemo slušali i sretno ćemo prijeći rijeku Letu, i duše nećemo okaljati. Nego budemo li mene slušali, držati ćemo da je duša besmrtna i da može podnositi sva zla, sva dobra, pa ćemo se uvijek držati puta prema gore, i pravednost ćemo razumno i na svaki način izvršavati, da budemo mili i sami sebi i bogovima, i dok smo ovdje i kad budemo dobivali nagrade za pravednost. Da budemo sretni i ovdje i na putovanju od tisuću godina, koje smo pripovijedali.
Zakon veli da je najljepše pokazivati što veću mirnoću u nesrećama i ne uzrujavati se. Jer niti je očito što je u takvim zgodama dobro ili zlo, niti ima kakva poboljšanja za onoga koji se ljuti, niti ikoja ljudska stvar vrijedi da se čovjek oko nje previše muči, a žalost smeta onome što treba da nam u tim prilikama najbrže dolazi.
Što to?
Treba – rekoh – da svatko u nezgodi promišlja, pa da kao kod bacanja kocke prema onome što je palo ureduje svoje stvari onako kako razum kaže da bi bilo najbolje, a da ne bi, kad postrada, kao djeca držao se udarena mjesta i dugo vikao, nego da bi uvijek privikavao dušu da što brže ide na liječenje i popravljanje onoga što padne i oboli i da bi liječenjem uklanjao kuknjavu.
Svakako bi bilo najbolje da se svatko u nezgodama tako ponaša.
Zar ne velimo da najbolji dio hoće da sluša razum?
Ta očito.
A zar nećemo reći da je nerazuman, mlitav i sklon kukavičluku onaj dio koji se ne može otrgnuti od sjećanja na nesreću i od naricanja, te je toga nesit?
Reći ćemo zaista.
Zar taj uznemireni dio ne dopušta svakakva i mnogovrsna oponašanja? Ali razumnu i mirnu ćud, koja je uvijek sama sebi jednaka, nije lako oponašati, i ako se oponaša, nije ju lako razumjeti, osobito sakupljenom mnoštvu i svakakvim ljudima koji se u kazališta kupe, ta oponaša se čuvstvo njima tuđe.
Svakako.
Očito, dakle, pjesnik oponašatelj nije stvoren za takav dio duše, niti njegova mudrost nastoji ugađati tome dijelu, ako hoće biti na glasu kod mnoštva, nego je stvoren za uznemirenu i šaroliku ćud, jer se ta ćud lako oponaša.
555 a i dalje govori o oligarhijskom državnom uređenju, tj. o vladavini bogate manjine (nad siromašnom većinom?), a glavni predstavnici su, kaže Sokrat, i svi smo se složili s njime, štediše i stjecatelji novaca, suvremenijim i našim prilikama prilagođenim jezikom, mešetari i bankari. Kako oni to rade? I što (nam) uopće rade?
Budući da vladari, mislim ondje gdje je vlada nekolicine, vladaju zato što su vrlo bogati, to oni neće ljudima* koji postaju rastrošni, zakonom braniti da troše i zatiru svoju imovinu, samo zato da bi njihovu imovinu kupovali i na nju posuđivali novce, te bili još bogatiji i ugledniji.
Svakako
Dakle, već to je očito u državi da nije moguće da građani cijene bogatstvo i ujedno postižu dovoljno umjerenosti, nego treba ili jedno ili drugo odnemarivati.
Prilično očito.
Kada se dakle, za to ne mari i dopušta da kadšto vrli ljudi budu razuzdani, onda ih se tako nužno tjera u siromaštvo.
Da.
Oni dakle, mislim, sjede u državi oboružani žalcima i oružjem, jedni dužni novca, drugi bez građanskog prava, a treći jedno i drugo te željni prevrata, mrze, snuju o glavi onih koji su stekli njihovu imovinu, kao i ostalih.
Jest tako.
A bogataši se onda prignu, kao da onih tobože i ne vide, i svakoga ostaloga koji im se ne opire obasipaju novcem, te ga iscijede mnogostrukim kamatama, djecom glavnice, pa stvaraju u državi mnogo trutova i prosjaka.
Ta kako ne mnogo.
Eto, to stvaraju od podložnika, a što stvaraju od sebe i svojih? Ne stvaraju li mladiće rastrošne, tjelesno i duševno neotporne, mlitave i lijene a da bi odolijevali nasladama i žalostima?
Dašta!
A ne postaju li nemarni za sve ostalo osim za stjecanje novca? Za krepost isto tako malo mare koliko i siromasi.
Ta da.
Kad se dakle sastaju takvi vladari i podložnici na putovanjima ili drugim kakvim sastancima kao poklonici ili ratnici, skupa na brodu ili kod vojništva, ili kad se vide i u samim pogiblima, pa kada bogati tu nigdje ne preziru siromašne, nego naprotiv kad često suh i opaljen siromah, svrstan u boju do bogataša – koji je u hladu odgojen i koji je od tuđeg mesa postao gojan – vidi njega puna sipnje i muke, zar ne misliš da siromah ne drži da su takvi ljudi bogati samo po svojoj nevaljalosti, i kad se siromasi nasamo sastaju, misliš li da ne kazuju jedan drugome. Naši ljudi nisu ni za što?
Ja dosta dobro znam da tako čine.
Zar ne treba da se, kao što boležljivo tijelo treba da izvana dobije samo malo poticaja pa da oboli, a kadšto je i bez izvanjskog utjecaja samo sa sobom nesložno, upravo tako i država, koja je u istom stanju kao i ono tijelo, zbog neznatna povoda, naime kad izvana prizivaju saveznike, i to ili jedni iz oligarhijske države ili drugi iz demokratske države, razboli i bori sama sa sobom, a kadšto dolazi razdor i bez izvanjskog utjecaja?
Dakako.
*Sokrat kaže “mladićima” jer ipak se govori o odgoju omladine
Državna uređenja sa svojim vladarima i podložnicima, građanima slobodnima i robovima, ne treba uzimati u doslovnom smislu, pravničkom ili rječničkom, nego kao određene interesne zajednice, grupe ili udruge, čak unutar iste obitelji. Tako ovdje, oligarhijsko državno uređenje ne znači da je u vrijeme kad je Platon zapisao Republiku, njoj na čelu bila nekolicina bankara koja je sebi kupila ovlasti ili povlastice, a koju su gnjevni siromasi i ostali pravednici svrgnuli i uspostavili demokratsko uređenje, kakvo nastojimo izgraditi i mi danas. Nego samo priznati i prihvatiti kao činjenicu da baš svako društvo ima unutar sebe, onog jednog malog odvratnog bogataša kojega svi vole jedino kad plaća ture, odnosno da smo koji put to i mi sami, ili nastojimo to biti. Nastojimo se svidjeti drugima, čak i kada nam je zadnja stvar na pameti da zavladamo društvom, a znamo jedino za taj jedan način koji se plaća novcem. Pa dok je kesa puna i dok je naša, sve ide glatko, kad se isprazni, krivi su nam drugi. U prvoj varijanti smo trut, u drugoj prosjak. I jedan i drugi toliko prebogati vrlinom da moraju plaćati drugima da bi se družili s njima. Tako većina ljudi danas živi, bez obzira na to gdje živi, odnosno kako se zvanično zove uređenje države kojoj uplaćuju porez. Sokrat kaže, kad bi mali ljudi bolje upravljali vlastitim životom, čitava bi država drugačije izgledala.
Uzmi, dakle, ovaj primjer: demokratskom se čovjeku, kad je postao stariji, othranio mladi sin s njegovim navikama.
Uzimam.
Uzmi dakle, da se i njemu događa isto što i njegovu ocu: vuče ga se u svako bezakonje, a oni koji ga vuku kažu to je “potpuna sloboda”. Otac i ostali rođaci pomažu srednjim požudama, a oni prvi opet odmažu. A kad ti zlodusi i stvaratelji tirana naslute da mladića neće drugačije osvojiti, snuju o tome da mu usade ljubav prema onim požudama koje su besposlene i rasipne, da postane poput kakva krilatog i velikog truta. Ili misliš da je ljubav onih nešto drugo?
Ništa drugo nego to.
Kada dakle oko toga truta zuje ostale požude pune vina i raspuštenih zabava u takvim društvima, i tako ga mameći i hraneći do krajnosti, usade trutu žalac čeznuća, tada ako i prozuje kakva mišljenja ili požude koje se smatraju dobrima, te još imaju srama, ubija ih i tjera od sebe, dok ne očisti dušu od razboritosti, a napuni je uvezenom mahnitošću.
Posve točno govoriš.
A zar ti se ne čini, prijatelju, da takav čovjek ima nekako silničke misli?
Ta ima.
A što misliš, kako taj živi?
Kao u igri.
Mislim i ja: ima, kod njih, tih zabava, povorki zgodnih cura, gozba i veseljaka, ali zar onda ne niču svaki dan i svaku noć nove i nove požude kojima puno toga treba?
Da.
Onda, ako i ima kakvih dohodaka, brzo se troše.
Kako ne.
I onda se nakon toga posuđuje i otkida od imanja.
Dašto.
A onda, kad i toga nestane, ne udare li u dreku, pa gonjeni kao žalcima, bjesne i gledaju tko što ima i od koga se što može uzeti, bilo prevarom, bilo silom.
Znači, obitelj je Neu sredila siguran i pomalo dosadan uredski posao, a onda su mu pokucali prijatelji na vrata i pozvali ga da slijedi bijelog zeca. Ali reda u košnici mora biti, inače nema meda ni za koga.
Ne uzmite ovu usporedbu pogrešno, ne tvrdi se sada da je Agent Smith pozitivac, nego da je došlo do zabune pri nominacijama: lat.matrix je vezano na mater, ono što hrani, a suprotnost je meretrix, ono što rasipa. Primjedba da je “zabuna” namjeravana, može postati temelj novoj teoriji. Teoriji, ili još popularnijem serijalu. B-)
Astronomiju Sokrat uzima kao treći, uz račun i geometriju, obavezni predmet u kojem trebaju biti obrazovani budući ratnici-filozofi.
Tema obrazovanja zahtijeva drugačiji pristup, o čemu će biti više govora u sljedećem serijalu, za ovu prigodu, samo ovoliko:
529 a i dalje
– Astronomiju hvalim jer se čini da ona dušu nuka gledati prema gore, i da je odanle vodi onamo. (odozgo na još više)
– Možda je to jasno svakome osim meni, jer meni se čini da je suprotno. Ona posvema nuka dolje gledati, na način kako se sada njome bave.
– Kako misliš?
– A kakav je to nauk o nebeskim predmetima? Ako bi se netko uvijao i gledao slike na stropu, pa nešto time naučio, ti bi, čini se, i onda mislio da on motri mišljenjem a ne očima! Možda dakle ti lijepo misliš, a ja ludo. Ja naime opet ne mogu pomisliti da koji drugi nauk dušu nuka gore gledati osim onaj koji se bavi oko bića i nevidljivoga. Ali ako tko gore bulji ili dolje zažmiri u želji da spozna nešto osjetilno, velim da nikada neće ništa spoznati – jer nema znanja ni o čemu što je takvo – a da njegova duša ne gleda gore nego dolje makar proučava na leđima plivajući ili ležeći na zemlji.
– Pravo mi budi. Dobro si me prekorio. Nego, kako misliš da astronomiju treba učiti drugačije nego što je sada uče ako bi htjeli da to bude korisno za ono o čemu govorimo da će se učiti.
– Ovako: te krasote na nebu, budući da su na vidljivome, treba držati da su najljepše i najtočnije od onoga što se vidjeti može, ali da za istinom mnogo zaostaju, naime za kretanjima prave brzine i prave sporosti jedni između drugih, između sebe i unutar sebe, a to se poima razumom a ne vidom. Ili ti misliš da se poima vidom?
– Nipošto.
– Dakle, treba se služiti krasotom neba kao primjerima za nauk, upravo kao kad bi se tko namjerio na izvrsno nacrtane i izrađene nacrte Dedala ili kojega drugog umjetnika ili inženjera. Jer ako bi tko bio vješt u geometriji pa takve stvari vidio pomislio bi da su po izradbi vrlo krasne, ali da je smiješno promatrati ih ozbiljno kao da će tobože u njima naći istinu o jednakome, dvostrukome ili o kojem drugom odnosu.
Ali kod odnosa noći prema danu, noći i dana prema mjesecu, mjeseca prema godini i ostalih zvijezda prema tome i među sobom – neće, mislim, čudnim smatrati onoga koji drži da je to uvijek jednako i da nikad nimalo ne odstupa, premda se radi o tjelesnim i vidljivim predmetima, zatim neće čudnim smatrati nastojanje da se na svaki način shvati istina o tome.
Kad ozlijedimo mali prst, onda to osjeti cijeli organizam, od tijela do duše, pa sve do onog dijela koji ih drži na okupu, te kod ozljeđivanja jednoga dijela sve zajedno oćuti svu bol. Tako i znamo da čovjeka boli prst. Isto se može reći o bilo čemu drugom, pri bolu, kad se koji dio ozlijedi, pri ugodnosti, kad mu je lako.
Tako i ovdje, kad se jednome državljaninu dogodi štogod ili dobro ili zlo, takva će država najprije reći da se to nje tiče, te će se sva zajedno ili radovati ili tugovati.
Vlasnik lađe nadmašuje sve ostale u lađi veličinom i snagom ali je nagluh, te isto tako slabo vidi i slabo razumije pomorstvo. Lađari se među sobom svađaju za kormilarenje, svaki misli da ima on biti kormilar, a nikada to umijeće nije učio i ne može označiti svoga učitelja ni vrijeme učenja; osim toga vele da se to umijeće i ne može naučiti, pa su spremni sasjeći onoga koji veli da se može. Samo se neprestano kupe oko vlasnika broda, mole i svašta čine da kormilo njima preda, a ako ga sami ne mogu nagovorit, nego ih preteknu u tome katkada drugi, ili ih ubijaju ili bacaju iz lađe, a plemenitoga vlasnika broda omame mandragorom, pićem ili čim drugim, pa lađom upravljaju sami raspolažući sa svime što je u njoj, te plove pijući i gosteći se kao što se uostalom može od takvih ljudi samo očekivati. Osim toga onoga koji može pridobiti i svladati vlasnika broda, kako bi onda oni bili milom ili silom gospodari, hvale kao sposobna lađara i kormilara i vještaka na lađi, a koji nije takav, kude ga da je beskoristan. O pravom kormilaru nemaju ni pojma: da mu treba paziti na doba godine, vrijeme, nebo, zvijezde, vjetrove i sve što tome umijeću pripada ako hoće da zaista bude upravljač lađe; naprotiv, što se tiče pravog umijeća kormilarenja bilo to milo nekima ili ne, drže da nije moguće steći umijeće za to i uvježbati se u tome i u isti mah dobiti posao kormilara, Kad bi se dakle na lađama tako događalo, misliš li da lađari na tako uređenim lađama ne bi pravoga kormilara zvali zvjezdarom i brbljavcem i beskorisnim za njih?
I te kako – reče Adimant.
Mislim da ti nije potrebno raščlanjivati sliku, da bi vidio da države isto tako postupaju prema pravim filozofima.
Naravno.
Tumači, dakle, i to da je istina da su najčestitiji među filozofima u očima svjetine beskorisni: ali beskorisni su zato što oni neće da se njima služe. Jer nije prirodno da kormilar moli lađare da im on vlada ni da “mudri idu na dvorove bogataša”, nego se prevario onaj koji je to rekao. Uistinu je prirodno da bogataš i siromah, ako je bolestan, treba ići u dvorove liječnika, i da svaki kojemu treba vlade ide na dvor onoga koji je sposoban vladati, a ne da vladar koji doista iole vrijedi podložnike moli za vlast. Nego nećeš pogriješiti ako državnike koji su sada na vladi budeš uspoređivao sa lađarima o kojima smo netom govorili, a one za koje ti kažu da su beskorisni i brbljavi zvjezdari, s pravim kormilarom.
Uz ovu usporedbu, sliku ili prispodobu, kako vam drago, ide napomena da je vlasnik broda demos, narod, lađari da su političke stranke, a pravi kormilar, filozof iliti miljenik mudrosti.
Veliš da će takvi ljudi živjeti kao oni bolesnici koji su toliko razuzdani da neće da promijene nevaljali način življenja.
Svakako.
I zaista se krasno takvi provedu! Jer liječenjem ništa ne postižu, samo čine različitije i veće bolesti i uvijek se nadaju, ako im tko preporuči lijek da će od njega ozdraviti.
Nije li od njih dražesno da najmržim neprijateljem drže onoga koji im govori istinu! Naime, da im ništa neće koristiti ni lijekovi, ni paljenja ni rezanja ni bajanja ni zapisi niti drugo takvo što prije nego se prestanu opijati, prežderavati, ljubakati i besposličariti.
Nije dražesno, jer nema nikakve dražesti u tome, ljutiti se na onoga tko dobro govori.
Kako se čini, ne hvališ takve ljude.
Zeusa mi, ne!
Nećeš onda hvaliti ni ako cijela država bude činila to što smo netom govorili. Ili se tebi ne čini da isto rade oni koji usprkos nevaljaloj upravi nalažu državljanima da poštuju državni sustav? A oni koji takve dvore i ugađaju im, tako da pred njima puze i unaprijed pogađaju želje i mogu ih ispuniti, taj će dakle biti plemenit muž i vrlo mudar i od njih će uživati velike časti?
To nikako ne hvalim.
A ne diviš se srčanosti i gipkosti onih koji nastoje stvoriti takve države?
Da, osim onih koji su od građana prevareni misle da su doista državnici zato što ih svjetina hvali.
Kako veliš? Ne opraštaš tim ljudima? Ili misliš da čovjek koji ne zna mjeriti može da ne misli o sebi da je četiri lakta visok dok to kažu drugi?
To opet ne mislim!
Ne ljuti se, jer jamačno i jesu najdražesniji takvi ljudi! Oni zakonom nalažu ono što smo netom spomenuli, te uvijek to popravljaju i misle da će doći na kraj nepoštenju u poslovnom prometu i onome što sam upravo sada govorio a ne znaju da zaista sijeku Hidru.
I zaista ne čine ništa drugo.
Ja dakle mišljah da istinitu zakonodavcu ne bi trebalo baviti se tom vrstom zakona i državnog uređenja ni u nevaljalo ni u dobro upravljanoj državi, jer je u onoj beskorisno i ništa ne pomaže, a u ovoj bi ih, jedne, pojedinac sam za sebe mogao naći, a drugi proistječu sami iz postojećeg načina mišljenja i djelovanja.
pollex.hr 