
Moje ruke često ostaju u vazduhu, kao rečenice koje nikada nisu završene.
Između nas stoji tišina, koja nije naša.
Nije je rodilo dete, nego strah odraslih
obučen u ime brige.
Gledam vas kako rastete
korak dalje od mog zagrljaja,
i svaki taj korak
u meni ostavlja trag
koji niko ne vidi.
Najviše boli to
što vas ne mogu voleti
onako kako ljubav traži —
u samoći,
u slobodi,
u poverenju.
Uče vas da sam neko
koga treba gledati,
meriti,
proveravati.
A ja bih samo
da vas držim
bez razloga.
Kad odem,
u kući ostane mir.
Ali u meni
ostane sve što nisam rekao,
sve što nisam dotakao,
sve što nisam bio.
Ako ikada osetite
da vam nešto fali,
a ne znate šta —
to sam ja
u obliku tišine.
I znajte:
nisam otišao.
Samo sam voleo
na daljinu
koju nisam birao.
Vaš tata
Srđan Božić







