Zvala se Ruska. Pola žena, pola muško.

̶  Bog te mazno je l’ ona uopće i bila čovjek! Svi se smijemo dok Timur  govori. Smijeh probija vrata pakla. Ne razmišljamo o božanskim vratima. Trebala sam dobro razmisliti čemu sam se smijala.

Neko je rekao da joj noću izbiju rogovi i krila pa da preleti selo. Ujutro ih sakrije ispod dušeka.  Nakon njene smrti nisu pod dušekom pronašli ni rogove ni krila.

–  Kurva je prodala dušu đavolu! –  (Razmišljam zašto ljudi prodaju duše đavolu. Ipak, u mojoj percepciji Faust je genijalan lik. Nikada neću biti Fausta. Bojim se nepotrebnih pitanja.)

***

Zvala se Ruska. Kažu da je ovaj mali grob – njen grob. Sitna žena –  sitan grob. Pomislila sam da ispod leži neko dijete. Drveni kolac narušenog izgleda. Jedva da možemo pročitati kako okomito pišu slova  R i A.

–  Kako znaš da ovdje leži Ruska?

– A šta će joj ime kad svi znamo ko je Ruska! Generacije vjeruju da ona ovdje spava.  

(Ime ne znači ništa, ruža bi mirisala bez obzira kako je zovemo) Ne smiješ tako naivno navoditi citate! Znaš! Naročito ako ti oni padnu na pamet kada rekonstruiraš i pišeš o jednom čedomorstvu. A šta je s vjerovanjem?

– Prije koliko je to bilo?

– Zar je bitno?

– Ubila je svoju dicu! Zadavila ih ko kokoške! To je zvir! To ne zaslužuje ni grob. Heeej, dvoje dice! Bili su lipi ko jabuke! Blizanci! –  ovo su bile Hazimove riječi.

– Ko pamti njenu djecu?

– Niko ne pamti. Svi pričaju.  

Priča je tu samo da bi bila ispričana. Užasno je pomisliti da su svi ovi ljudi dio te priče. Uvučeni, naivni. Ruskin grob odvojen je od ostalih uz samu ogradu. Groblje je zaraslo. Kroz groblje prođe poneka krava. Tu spava vječno Ruska. (Šapućem u sebi.)

– Jebo je svak! Ovo je uklet grob, hajmo! – dodaje Timur, nastavljamo dalje.

***

– Bio je rat.

– Nikom rat nije brat.

– Znaš li koji je rat bio? Zna li neko?

– Gluho bilo, baš ste debili!

– A tebi je, ko biva, žao Ruske?

Šta je žaljenje za drugom osobom? Možda žaljenje za sobom?

***

–  Priča se da je za sve kriv Ruker. On se ko zvijer naklatio na nju kad je išla po vodu. Snalazilo se. Partizanka je bila Ruska. Bila je oličenje dobrote, a onda oličenje zla. Bila je ko pravo muško. Poslije njega naklatilo ih se još deset  –

– Jesu li bili naši ili njihovi?

– Niko to ne zna.

Ko je tada bio naš, a ko njihov?

***

Timur, služi li tvoje viđenje ove situacije pravilnoj rekonstrukciji priče o Ruski? Ipak, to je samo priča. Ne postoji službeni zapis. Nigdje ne piše 1933., 1945., 1993.?  Nema uspomena, ne postoji niko Ruskin.

   – Postoji verzija da je prvo bila partizanka, da su je silovali u tom ratu. Onda je rodila blizance. Ubila ih je kad su imali negdje oko dvije godine. Kako ih je ubila, ne zna se. Pretpostavlja se da ih je zadavila. Gdje su im grobovi, ni to se ne zna. Svi su znali da ih je ubila, četničku gamad, tako ih je Ruska zvala. Mlada je tad bila, ni osamnaest nije imala. Mater bolesna, ćaća pogino u ratu od četničke ruke, brat umro mlad – govorio je Timur zagledan u daljinu.

Ustručavam se postaviti pitanje. Šutim. Moram znati kada da ušutim, kada bi se priča mogla završiti neočekivano.

***

Silovali su je gore pod onim brijegom. Ljudi ne idu gore. Kažu da to misto donosi nesriću. To je Ruskino misto. Silovali su je, jedva je ostala živa. Bilo je ljeto. Njih 11. Zna se samo ime jednoga. Ruker, već si sigurno čula. Kažu da se odmetnuo u četnike. Nikad Ruska nije htjela otići na to misto. Odveli su je ‘93-e. Opet su je…

– Šta su je?

–  Pa to, silovali su je.

– Bila je hrabra ta Ruska. Ko pravo muško. Sve je izdržala. A i ime joj je ko u muška –  kaže Suada donoseći mi malo svježeg soka od mente i limuna  – Znala je posli ovog rata sama da ide u šumu i da siječe drva, natovari na leđa pa uz brdo uznese, ispuši jednu, natovari na tačke pa doveze u svoju baraku, a onda se ljudi sažale pa kupe metar – dva .

***

Jedan pjesnik je napisao:

Četrdeset prva

Dovode Rusku na proplanak smrti

Ali je ne ubiju

Pacovi joj naseljavalju utrobu

Iz nje se rađaju dvije rumene jabuke

Devedeset treća

Ruska opet na proplanku

Presahla, pogurena i ljuta na nebo

Pacovi joj naseljavalju utrobu

Smrt se rodila

–  Namjerno je pjesnik izostavio podatak da je Ruska ubila djecu. Mada, nismo ti rekli da postoji priča da ju je samo jedan silovao, a da je bila u romantičnoj vezi s njim. No, on nije htio priznati djecu. Ona ga je proganjala i na kraju uradila to što je uradila.

– Vjeruješ li, Timure, u to?

– Pa ne baš. Nekako mi je to strašno.

– Šta tačno?

– Da voljeni siluju… U to samo Admir i Zukan vjeruju. Oni kažu i da je bila lijepa i prokleta. Oni su najstariji u selu.

***

Ljeto  je. Smrt dolazi sasvim iznenada. Ne možeš da je shvatiš. A meni valja pisati. Ne znam šta baš da ponudim čitateljima da bi bili uzbuđeni  i ne baš suzdržani prilikom čitanja.  

***

–  Kako se neću nje sićat. Sićam se i matere joj Hajre. Išli smo na vodu zajedno. Bila je jaka Ruska. Ista mater. A i voljela se nasilu smijat. Nekad je to ko revanje magarca bilo. Kad se nasmije, svi smo znali da se Ruska smije. A mogla se pobit s bilo kim. Viruj da sa njom nisam tio ići ruku pod ruku. Prebila bi me. A da ti kažem nešt. Voljela je dizat halju. Kod nas ovdje ženska čeljad u onaj vakat morala su duge halje nosit. A ona nije tila. Čim ko iđe, ona suknju gore. Pa ti to ćeri kažem, za tog Rukera, zemlja mu kosti izbacila kad je pošo u četnike. Tribala je da ga ne izaziva. Tribala se sklonit vas su i ostala ženska čeljad. I štaš bilo je vruće, čuli smo svi, derala se gluho bilo, kad je nisu razapeli. Jednog je ozlijedila, bila je puno jaka. Onda su je još više napali. A preživila je i glavu je poginjala kad se vratila i nikom nije rič jednu kazala. A i njoj niko rič nije kazo. Ni rič. Pa rodi kopilad. I prevali sedam sela da dođe do Rukera. I Rukeru na vrata odnesi ih. A on samo mrš mater ti partizansku reko. Eto, pa ih ubi, Bog nju ubio. Nije ih mogla gledat više. Čim je prestala dojiti, odmah ih je ubila. Zadavila ih golim rukama. Nikad ih nismo našli nit je ko pito za njih. Samo smo vidili da ih nejma. Nismo smjeli pitat. Bojali smo se.

– Čega, deda Zukane?

– Ne znam ćeri, svi su govorili šuti, ne pitaj, ne tiče te se, o takvim se smrtima šuti.

***

– A i mater joj je patila. Udala se za konja od čoika. Gazio je ko vreću brašna. Od pogleda njegovog se tresla. Sreća pa umri, bomba ga raspolovi. Bog ga i tamo raspolovi, na onaj svit, amin. I Ruska je patila. Drugi put onako staru su je na isto mjesto odveli. Čuli za tu ženu što je ubila tako mlada djecu, pa da je kazne. Ne znamo ko je tada bio. Ma nije ni bitno. Njemu je to bilo drago. Svi smo mi to vidjeli ali nismo smjeli. Samo su je odveli. Jebali joj mater balijsku, kurvijsku. Preživjela je i to. Neki su je našli na tom bregu, i bez gusula je ukopali u rupu. Poslije se povampirila pa dolazila tražit nas, žive duše, da nam kaže da nam neće oprostiti.

– Grijeh je to! – rekao je Timur Zukanu.

– A štaš. Bojo se narod i njene i svoje sramote! Deder nek je više nema, tako je najbolje. Samo se sićam da je neki čovik reko da joj se glogov kolac zabode u grob tačno u podne ili u ponoć. I ne mogu ti reć ko to uradi, al neko hrabar jest.

– I je li vas više dozivala?

– Nije, samo se nekad čuje jecaj gore na brdu.

***

– Nemoj se prepasti kada budeš spavala večeras kod nas – rekao je Timur naslonjen na brezu. Tri noći si ovdje, zar ne?

Zar mi je trebao broj tri, pomislila sam. Nisam ništa odgovorila, bila sam zbunjena. Pokušala sam posložiti kockice, shvatiti tu ženu, sudbinu, ove ljude. Čak mi se i Timur učinio kao zao lik, i sve ovo kao jedan ružan san prije početka novog dana.

Zvučiš kao zlokobni pjesnik, rekla sam Timuru.

– Ne boj se, ujutro ćemo očistiti Ruskin grob i zasaditi neko cvijeće. Razmisli koje bismo mogli. Možda dragoljuba. Pun je života.

***

Možda da posadimo hortenziju, razmišljala sam. Ili jorgovan. Ali, sve bi se to hranilo ostacima njenog tijela. To je previše za moj želudac.

***

Kako napreduje priča o čedomorstvu?, tako je glasila viber poruka od glavnog urednika.

Nije bilo nikakvog čedomorstva. Vraćam se sutra, pa se vidimo – odgovorila sam misleći o cvijeću koje donosi spokoj. Bilo mi je žao Ruske i nikako nisam mogla razmišljati o djeci koju je ubila. Možda sam je podsvjesno pokušala opravdati? Ne znam da li je to etično. Odbijam da je predstavim i kao žrtvu i kao zločinca. Možda da šutim i pretvaram se da ona ne postoji. Mogu reći da je to samo priča lokalnog stanovništva koje voli izmišljati priče.

Pretraživala sam na googlu  zločine u II svjetskom ratu u ovom malom mjestu, a potom zločine devedesetih. Pronašla sam sliku koja je podsjećala na grčka božanstva. Uskomešana muška  uniformisana tijela. Žena drži mušku čizmu, između dvije noge viri krvava dojka, isječena bradavica. Jedan je drži za crnu kosu u koju se upleo trag sperme. Drveće je razotkrilo tajne i pustilo Medejinim zmijama da osvoje prostor i vrijeme. Zatvorila sam laptop i rekla da je to samo priča.

  – A čemu priča postoji osim da se ispriča  – upita me neki glas.

Zar zločini postoje samo da bi se ponovili, upitah.

Bio mrak-mrak, skromno škiljile lojanice i karabituše a onda bljesnulo na sve strane. Došla struja! Sijalice se kupovale sepetima. Slavilo se danima, ražnjevi se rotirali. Jelo se i pilo. Odzvonilo mraku, ali i praznovjerju: sad su ljudi i po noći mogli sjeći nokte i udjenuti konac u iglu. Od sreće nisu znali kud udaraju pa su – jedni po jedni – uvodili vîd i u štalu, i u hâlu čak. Otuda valjda ona: Kad je dernek, nek i hâla gori. Došla struja! U selu Crnjevo od tog dana mjere vrijeme.

A nije bilo tako davno kad se na sijelima, uz ljuštilje i komilje, pod svjetlima karabituše, hvalio stari sepetar Salko – koji je dvaput bio u Zavidovićima, pa mu se sve vjerovalo – kako je vidio da u gradu ima struja i kako se u struju mogu uključiti svakakvi aparati, a ne samo sijalica. Spominjao je radio, televizor, frižider, peglu, usisivač… A ljudi se čudili: Šta j’ to fližder Salko? Selevizor? Radijon?

Sjećajući se tih „svijetlih“ dana ‘vako će ti stari rudar Omer kazat’: „Kad će Bog i sreća, nekako krajem ljeta baš te električne godine, zaposlim se ja u jami Begov Potok. Rudarska plaća golema, nit’ je moreš potrošit’ nit’ je imaš đe potrošit’, a ja ti odmah, ha sam primio prvu, poleti u Zenicu. Tam’ se more potrošit’. Od prodone do prodone, hop-hop, driješim kesu i kupujem redom: kreve’, sto, četiri stolice, kredenac, nakerano čevre materi, ocu francusku kapu, sestrama i braći po keks i lizalo, servis garanturu za ručak – da ne jedemo više kašikama. U šta god pogledam, sve mi treba. I tako, trošio i trošio, ćevape poj'o, limunatu popio, šteku Jugoslavije kupio i opet mi ostalo para iha-haj. Ostalo i vremena, do mraka – hefta čitava. Zaputim se anam prikomosta, na drugu obalu Bosne ne bi l’ i seb’ šta naš'o. Kad tam’, vidim ima jedna prodona tehnike. Dobro bi mi doš'o, štajaznam, aparat kakav, ono što j’ prič'o Salko, kako ‘no, fližder, radijon i to.

U radnji njaka mŕkica, lijepa, bucmasta, u mini suknji. Ma, nisam zaustio ni ‘bardan da ka’em, samo pogled'o u nešto kockasto, kad će ti ona: To što gledaš ti je gramofon, marke Trubadur, RIZ, najnoviji model, sad ispod čekića, ide k'o halva, samo je još ovaj ostao, uzmi, ne'š se pokajat’. Okrenem se da vidim kome to ona, pa pošto nikog nije bilo u prodoni, stanem se vadit’: Znam, znam, Salko mi prič'o, ka'e nejma boljeg granofora od njeg’. Nego – ufatim se ja odma’ za novčanik – kol'ko j’ tvoj cura? Motaj i ne fali ga viš’. Imam ja oči. A imam i para, fala dragom Bogu. Spakova ona meni začas onaj granofor pa opet stade nutkat’: Uzmi  bolan i ploču. Šta će ti gramofon bez nje. Evo je gajnc nova singlica, Zlatko Golubović, Preko sedam mora, vidi je, Produkcija gramofonskih ploča RTV Beograd. Uzmem ploču pa je stanem prevrtat’ u rukama k'o talijansku belegiju na pijaci – bîva ja se razumijem u to – a ispod oka malo-malo pa zraknem curu. Glavita, jêdra, mašala, ne bi mi bilo mrsko gledat’ je kako sa mnom plasti sijeno il’ ide u gljive gor’ na Stražbu. Onda vidim, s njezina koljena mi se smije i namiguje jedan ‘vako, k'o patuljak. Isto patuljak, bogami. Bezobrazno, da prostiš. A ona fali ploču, k'o Cigo konja. Zna o njoj izgleda više neg’ o granoforu. Motaj i ploču, reko’, kad ide june, nek’ ide i uže. 

Naslovna pjesma, ka'e, odma’ je na festivalu Vaš šlager sezone osvojila treću nagradu publike. Ovo reče u dahu, k'o da čita. Kontam, dobar trgovac. Ova bi po pasiju cijenu polarnom međedu prodala fližder.

Ma, jami, reko’ (kažem u sebi), nemam ja pojma šta je naš, a kamoli taj vaš kako ti kajš, šlager sezone, ne znam ni šta je nagrada publike, nit’ sam ikad čuo za tog Zlatana, kako reče, Goluba, Golubića, Golupčića.

Vraćajući se kući, tamam ondje kraj džamije u Slivićima, kraj one džanarike, samo što j’ vozač pribr'o tamića u treću, ja se sjeti: kako ću bolan proć’ a ne svrnut’ sestri Hani u Vildane. Tako i bî. Vozač ga sad pribra u prvu. Tamić se nakašlja. Svrnusmo. A sestra ko sestra, ne dâ zaustit’ da idemo dok ne ručamo i ne popijemo kahvu. Razletjela se po kući od sreće, isto kerče kad se pusti s kunafe pa ne zna kud udara. Srk po srk, riječ po riječ, zalogaj po zalogaj, omrkli.“

Tako je pričao stari rudar Omer. Ljudi slušali, otvorenih usta. Zaneseno će priznati još da je jedva čekao da dođe u svoje Crnjevo – selo što se tamo preko sedam gora zavalilo u otvorenu dlanu Crnjevskoga visa – pa da s prozora svoje kuće očepi, do daske, kako ‘no bî: Preko sedam mora. Nek’ dušmani ispediraju od zavisti. Nek’ se čuje tam’ do Prisjeke, Kalajši, do Zvijezde.

Došavši kući u rani akšam, Omer istovari stvari, plati vozaču i onako umoran, k'o rudar u trećoj smjeni, u trećoj šajbi, brzo i lako usnu. Trubadura će probati čim svane, a sutra će montirati kreve’, stolove, stolice, kredenac i sve što j’ kupio.

Sviće. Sunce u Crnjevu izađe a da drugdje još nije ni svanulo. Kako i neće kad je selo nosom zaparalo nebesa. Dolje u Vildanima, Ahmin horoz probudi odmah pô sela. Komšija Zike mu lànu, izostavljajući psovku u rečenici u kojoj se nedvojbeno dâ naslutiti koju to radnju subjekat vrši: Ti mater, ti materinu! Tamo, iza Slivića, u onoj njivi, kad se prema Kršu i Mrganu hoće prečicom Crvenom prahu i Dubravama, Mujagin sin se oglasi svojom bôrijom. Čuva krave, pa ne budi lijen, svašta naučio s rukama. U susjednoj avliji već švićka Hasanova kosa berkajući mlađahne travke otave. Švić! A Hasan, svaki uboga dan, i kad radi, i kad ne radi, i kad sjedi, i kad spava meščini – dobro ga snašlo – uvijek pjevuši istu pjesmu: Zelen orah od roda se savija, pod orahom Zaim rane zavija. Gdje je naučio ovu kajdu, niko ne zna. Dosadio s njom i Bogu i narodu.

I tako, čovjek bi rekao u Crnjevu sve kao prije. Ili, ipak nije. Došla struja!

Nekako se tog jutra isprsilo gordo Crnjevo pa jordamli bacilo pogled na Krst, Žedni vrh i Lokve, provuklo prste kroz Johe kao kroz kiku i diglo glavu kao da veli: Gledaj, vidi me alaj blistam, i slušaj sad ovo majčin sine, i ti Hasane, koso ona britka kovana slušaj, a i ti Zaime iz pjesme što pod orahom rane zavijaš tolike godine. I očepi rudar Omer svog Trubadura. Ploča zaplesa na okruglom rotirajućem podiju a iglica kliznu ukrug utabanom tankom stazicom. Krc, krc:

Mnogo noći čekah ja / I mnogo dana a tebe nema / A tebe nema ljubavi moja. / Vetri nose kišu sneg / A moje oči su prepune suza / Od dugog čekanja ljubavi moja.

A onda složi refren: A ko zna gde – gde si sad ti / I sedam mora preći ću ja / Tebe da nađem ljubavi moja! Dva puta, pa onda još jednom, ama horski, potpomognut vokalnim kvartetima Orfej i Korona. Korona? Korona! Orfej? Orfej, bogami. Piše na ploči.

Čuvši kako Golubović guguće, prva diže glavu hajdučka trava sa svih svojih stotinu listova stolisnih, Ahmin horoz u trenu zanijemi kao da mu je neko totmast stavio pod rep, one Mujagine krave ni da muknu, digoše glave i sa zalogajem trave u ustima ukočiše se kao da poziraju onom slikaru (ne znaš ga ti) što čitav život slika samo krave, djetetu ispade bôrija, Hasanova kosa kao da odšvićka svoj posljednji švić, kona Hanifa (ona što je brala grah), zinu ko jèz, laloka joj u lijehu pade (da nije bilo pritke da se pridrži, bi se srušila svegmi), vjetar sa Crnjevskog visa stade, i to još gore iznad Joha, da i on oslušne. Šta ovo bi? Sve stade u čudu. Osim pjesme.

Belo jedro malen brod / Život me poneo olujnim morima / Tebe da nađem ljubavi moja / Vreme leti nosi sve / A ljubav ostaje jača od svega / Da vlada svetom ljubavi moja / A ko zna gde – gde si sad ti. Pa kaže: I sedam mora preći ću ja / Tebe da nađem ljubavi moja!

Već nakon drugog ponavljanja znao je Omer refren napamet, a nakon četvrtog, naučio je cijelu pjesmu.

Dan teče, muzika ne staje, čuđenje splašnjava. Nekako oko ikindije, sunce će se spustiti na dva užeta do Prisjeke, Hasan će prvi put poklepati svoju kosu, krave će u hladu preživati, Hanifa će razmotati bošču da malo prizalogaji, a Omer će, zadovoljan sklopljenim kredencem, reći ono mojstorsko „ha“, zapaliti jednu cigaru i po tristoti put vratiti iglicu na početak ploče. Malo zvižduk, malo olovka za uhom, malo metar u džepu, malo pjesma: I sedam mora preći ću ja. I ono plavetnilo Kablovca zarumenit će se zalazećim suncem, i Mujagin sin će vratiti krave kući (Majsa! Ho!), i Hanifa će konačno zatvoriti laloku i zametnuti se sepetom punim graha, i Ahmin horoz će zasvirati povečerje, i Zike će mu opet lanut’, sve onako bez predikata: Ti mater ti materinu, i Omerova mati će prvi put u životu servirati kàlju na trpezarijski sto, u garanturi za ručavanje, i sve će krenuti sviđati račune tog dana, samo će Golubović jednako gugutati: Tebe da nađem ljubavi moja. I tek kad je i ovaj dugi crnjevski dan, shrvan umorom, zijevnuo i krenuo na počinak, Omer je utihnuo svog Trubadura: Ohani i ti malo. Ona ploča od silna okretanja već počela praviti osmice, k'o biciklo pijanog seoskog poštara.

U prvi suton, eto ti i Hasana s kosom kovanicom na ramenu. Gumenim opankom prašinu vije po seoskom drumu i gle, on ne pjeva svoju kajdu Zelen orah od roda se savija, već on pjeva: I sedam mora preći ću ja / Tebe da nađem ljubavi moja!

Dvije osmrtnice osvanule su tog vrelog ljetnog dana na drvenoj oglasnoj ploči u našoj ulici. Prepoznah obojicu. Čovjek s nešto dužom sivom kosom, kojeg sam svako jutro sretao. Ja nizbrdo, s pecivom u ruci, a on uzbrdo, u pekaru. U korak ga je pratio veliki njemački ovčar. Psa bi ostavljao na ulazu pekare dok je on bio unutra. Kimnuli bismo jedan drugom glavom u prolazu iako se nismo poznavali. Možda bismo se i upoznali da smo imali priliku ili povod za razgovor. Taj gospodin je imao prijatno, produhovljeno lice, a bio je svega desetak godina stariji od mene. Baš mi ga je žao!

Na drugoj osmrtnici – fotografija čovjeka od kojeg sam ispočetka strahovao. Zanimljivo, i on je imao nešto dužu kosu, bijelu, doduše. Često je nosio i povelik kaubojski šešir. Kad smo se prvi put sreli, pucao je na mene. Odmah sam dao petama vjetra, trčao koliko su me noge nosile i, dakako, utekao sam. Pokušavao sam kasnije dokučiti šta je bio uzrok toj žestokoj pucnjavi. Ništa mi nije padalo na pamet. Sjećam se da sam zastao kraj velikog ružinog grma jer mi se jedna trnovita grana zakačila za majicu dok sam, kao i obično, išao tim putem, pločnikom. Kroz metalnu, šipkastu, ogradu bašte dohvatila me nestašna grana svojim bodljama. Dok sam se pokušavao iskobeljati, začuo sam iza leđa promukao glas starije osobe: ”Stoj ili pucam!” Okrenuo sam se, zapanjeno, da vidim o čemu je riječ. Stariji muškarac sa kaubojskim šeširom na glavi nalazio se na udaljenosti od nekih pedeset metara, a potom je krenuo naprijed, sa oružjem uperenim u moja prsa. Pa šta je ovo, ljudi, zaboga! Nisam imao vremena ni želje da komuniciram sa čovjekom koji je odlučio da me, iz samo njemu znanih razloga, smakne. Zato sam s velikom silinom otrgnuo majicu, koja se tom prilikom malčice pocijepala, i pojurio, dok nisam zamakao iza ugla, uz strmu ulicu gdje je bila moja kuća. Moj spas. Sve vrijeme Kauboj je za mnom ispaljivao metke i smatrao sam da je pravo čudo da mi je glava ostala na ramenima.

Sutradan sam o ovom nezapamćenom incidentu obavijestio susjede. Čim bih nekog od njih sreo u prolazu, obznanio bih: Mora se nešto poduzeti! U toj i toj ulici nevine ljude napadaju iz zasjede! Takvih nasilnika u ovom gradu nije bilo ni za vrijeme rata. Ustvari, bilo ih je 1992. ali vrlo malo; odmah su uhićeni i privedeni u zatvor. Ili su skakali sa balkona visokih zgrada. A sad, vidi, molim te – ne smiješ od bande više prolaziti jednom od najljepših sporednih ulica u centru grada. Dokle smo dogurali!

“Alahu dragi! Estagfirullah!?*” zabrinuto je uzviknuo Džemo s prvog kata. On je upravo ulazio u zgradu sa svojom pudlicom.

”Isuse Gospode! Što nas opet snađe!” komentirala je Marica, upravo krenuvši u kupovinu.  

”Tito mili! Izgleda, opet papci navalili!” rezimirao je Denis, a onda otkočio električni skuter u namjeri da krene na posao.

Dok su stanari naše zgrade, ljudi raznih nacionalnosti, vjera i političkih ubjeđenja, vijećali o nemilom događaju, pristigla je i moja omiljena susjeda. Zvali smo je GOSPOĐA Jasna, a ne Jasna, jer je uvijek izgledala savršeno dotjerano, s cipelama i tašnom usklađenih boja, i sa smeđim loknicama sjajne, guste kose što su joj uokvirivale ljubazno, bucmasto lice.

”Je li ovo neki sastanak?” upitala je sa osmijehom, nonšalantno stavljajući ruke iza leđa.

“Ma, ne… okupili smo se slučajno. Pokušavamo naći rješenje za jedan problem.”

“Šta se to desilo?“  

Sad je na mene došao red da ispričam detalje bezobzirnog ataka na moj život, na moj prostor, slobodu kretanja… što sam i učinio, sasvim staloženo, bez patetike i preuveličavanja. Ipak sam ja pretrpio stoput gore stvari devedesetih godina! Kao savjesni građanin, ni sada ne smijem dopustiti da se zlonamjerni prošvercuju među nas i ponovo nam zakuhaju čorbu.

Gospođa Jasna je s čuđenjem slušala prvi dio mog izlaganja, a potom su joj se mala tanka usta razvukla u osmijeh.

”Ha, ha, ha. Oprostite što se smijem”, kazala je nakon što je primijetila smrknuti izraz moga lica. Bio sam, razumljivo, veoma ljut i razočaran zbog njezinog nedostatka empatije.

“Smijem se zato što je napad na Vas izvršen plastičnim pištoljem. Onaj tip sa kaubojskim šeširom! Samo je on to mogao učiniti!”

“Kako? Zbog čega?”  

“Ih! Dođe to njemu tako s vremena na vrijeme!”

„Luđak! Čuj, plastičnim pištoljem plaši ljude!” kuljao sam od bijesa, tim prije što sam najednom ispao smiješan umjesto da me svi tetoše kao preživjelog paćenika. 

“I zašto se baš na mene okomio?” zanimalo me, iako se za ponašanje luđaka ne može tražiti objašnjenje. A ipak, Gospođa Jasna ga je imala.

“Možda ste se previše približili njegovim ružama!?“ pretpostavila je.

„Njegovim ružama?”

“Oh, duga je to priča. Navratite jednom kod mene, sa suprugom, na kafu, pa ću Vam je ispričati”, ponudila je Gospođa Jasna.

Ponuda je vrlo brzo prihvaćena. Sada je sve do mene. Nadam se da ću, kao čovjek od pera, vjerodostojno prenijeti na papir stečena saznanja o Kauboju iz našeg kvarta. Iskreno se nadam da ćete mi oprostiti ako dodam i poneko svoje zapažanje. Uostalom, sad su mi neke stvari jasnije. Recimo, nisam znao da postoje ljudi kojima je za život dovoljno samo društvo ruža. Mene je to nekako dirnulo! Živjeti u tolikoj ljepoti i od ljepote. Da li bih ja to mogao?

Priča se da je tokom jednog granatiranja Kauboj doživio amneziju i da se više ničeg nije mogao sjetiti: ni kada je stigao u Sarajevo, ni odakle je došao, ni gdje mu je obitelj. Živio je sam u jednoj napuštenoj garaži pokraj velike bijele vile. Vlasnik vile mu je davao nešto novca za hranu s tim da mu redovito uređuje cvjetnjak. Usamljeni čovjek ništa drugo nije radio; samo je zalijevao, obrezivao i čuvao ruže, i to ne samo gazdine, nego sve koje su raskošno cvjetale uz pločnik, na ulici. Srce mu se nadimalo od zadovoljstva kad god nikne novi pupoljak. Imao je sve što treba. A trebalo mu je samo malo ljepote za oko, i malo mira za dušu.

Kao da su znale, ruže su tu bile duplo veće i ljepše nego drugdje. Postale su, tako reći, legendarne, pa su mladi momci rado navraćali da najljepšu ružu izaberu i ponesu na sastanak sa dragom. Kauboju je to bilo ispočetka simpatično, ali kad je jedan došao s baštenskim makazama i počeo masovno sjeći grančice sa cvijećem, pobunio se. Njih dvojica samo što se nisu potukli. Slučajni prolaznici jedva su ih uspjeli razdvojiti. Kauboj se potom dosjetio kako da zaštiti ruže: nabavio je plastični pištolj, koji je iz daljine izgledao kao pravi. Ako bi se netko nepoznat opasno približio rascvjetalim granama njegovih miljenica, odmah je reagirao.  

Priča o Kauboju dospjela je čak do jedne lokalne novinarke, inače moje prijateljice s fakulteta. I ona je, poput drugih, pokušavala skicirati portret Kauboja: doznati koliko mu je godina, kako se preziva, koju školu je završio… Vidjevši da čovjek naprosto nema predstavu o tome, promijenila je taktiku, tražila je da joj pokaže kako on brine o ružama, i da s drugima podijeli tajnu: zašto su njegovi cvjetovi tako izdašni i iznimno lijepi. Kauboj ju je poveo sa sobom, objašnjavao joj kad koji suhi list i grančicu treba ukloniti, gdje treba dodati gnojivo, i ona je to marljivo zapisivala.

“Pričate li vi s biljkama? Navodno, to pomaže da bolje rastu?“ upitala je polušaljivo i usput napravila nekoliko fotografija Kauboja.

“Nema potrebe. Ja znam šta moje ruže misle o meni. Vole me i cijene jer ih čuvam. A znaju i one kako ih ja doživljavam.“

“Kako ih doživljavate?”

”Ne može to stati u riječ. Ali čini mi se da samo zbog njih postojim – da ih gledam, pazim i da im se divim, kao da su mi kćerke.”

”A zašto Vi sadite isključivo ruže? Pored toliko vrsta cvijeća…”

“Ruže su moj život, slika mog života! Kao što vidiš, čovjek mora dobro izgrebati ruke da bi ubrao divan cvijet”, kazao je, pokazujući mladoj novinarki svoje ogrubjele, rasparane, dlanove.

Ona je sve uredno zapisala i poslala tekst i fotografije uredniku. Članak je naslovila: ”Čuvar ruža“. Urednik je ostavio sliku Kauboja, i savjete o održavanju ruža. Sve ostalo je promijenio ili izbacio, uz komentar na prekriženi dio teksta: “Koga ovo zanima?”

Sutradan su Kauboja našli kraj gredice s crvenim i bijelim ružama. Ležao je beživotno. Srce!  Oči su mu bile širom otvorene, pomalo iznenađene. Na njegovim prsima nekoliko bijelih latica! U stisnutoj šaci desne ruke držao je novine, čvrsto, kao da ih želi zgužvati.

Upravo iz tih novina srodnici su saznali ponešto o životu i mjestu boravka Kauboja. Nažalost, prekasno. Ali su, srećom, mogli obezbijediti osnovne podatke, potrebne za osmrtnicu i sahranu gdje su došli skoro svi njegovi susjedi, njegov brat, i ja, naravno.

Zrakom se širio razgaljujući, utješan, miris ruža.

Žiri međunarodne nagrade za priču „Marko Martinović Car“ 2025. u sastavu prof. dr. Larisa Softić Gasal iz Tuzle, Bosiljko Domazet iz Zagreba i Tihomir Jovanović iz Beograda u prvom krugu su izlučili eurovizijskim sustavom 10 priča u uži izbor. U drugom krugu bodovali su 10 najboljih priča iz prvoga kruga i zbrajanjem bodova utvrđeno je da su to priče pod šiframa:

1. Platon 1 priča RUSKA   autorica  EMINA ĐELILOVIĆ KEVRIĆ

2. Alte Pinakothek priča GRAMOFON TRUBADUR  autor SAFET BERBIĆ

3. Plastični pištolj priča ČUVAR RUŽA  autorica MARIJA FEKETE-SULLIVAN 

1. PLATON 1 / RUSKA

 Priča „Ruska“ prikazuje društveni kompleks koji namračuje zastorom sudbinu jedne žene, s pričom koja je tu „da bi bila ispričana“ o Ruski, njenom grobu zaraslom u šiblje i strahoti a, po narodu, i sramoti koju nosi. Ko je Ruska, pola žena, pola muško? Pozadinu priče čini rat koji muškarca kao predatora čini manjim zločincem a Rusku, silovanu ženu, krivcem što se našla na putu Rukeru dok je išla po vodu. Ko je Rusku silovao, latentno ali vrlo vješto pita autor čitaoca kroz dijaloški okvir sa sugovornikom, otkrivajući tako društvenu odgovornost posmatrača i procjenitelja odnosno nositelja društvene odgovornosti za ponašanja muškaraca u ratu. Jesu li takvi zato što znaju da se silovanja ne smatraju zločinom nego junaštvom, što se silovana žena, žrtva, mora stidjeti a ne počinilac, je li društvo ikada preuzelo teret i odgovornost za svoj odnos spram tako teškog zločina poput silovanja i žigosalo zločince, silovatelje kao najgore kukavice i teret čovječanstva, je li njih, muškarce, stavilo društvo ikada na stub srama u toj mjeri da se silovanja ne dese. Ruska je obilježena pričom kao društveno neprihvatljiva, kao žena koja je, najvjerovatnije, pogubila djecu, plod silovanja. Ruska je obilježena a silovatelji nisu. Ona je zvijer a oni nisu??? „Poslije se povampirila pa došla tražit nas, žive duše, da nam kaže da nam neće oprostiti“. Ruskini jecaji na brdu uznemiravali su mještane ali ne i činjenica da ti isti mještani nisu čuli Ruskin vapaj, njenu želju za zaštitom. Gdje su bili kad već oca i majke nije imala i zašto su je kaznili smrću kad je već bila kažnjena životom. „Našli su je na tom brijegu i bez gusula je ukopali u rupu“…Grijeh je to!-rekao je Timur Zukanu.

-A štaš. Bojo se narod i njene i svoje sramote“ Narod je ubio Rusku nakon što je dopustio silovanja, nakon što ju je živu duhom ubio.

Taj isti narod prećutno je odobrio i Ruskinu smrt i zašibljio grob. Kolektivni grijesi

svraćaju kroz priče i do nas čitalaca, kao opomena, kao jecaj.

„Zvala se Ruska. Pola žena, pola muško.“ Brutalno je zlo rata kad se sruči na ljude. Ono što ostaje poslije, kad rat završi, iako samo prividno, jer ostaje u dušama ljudi. I onih koji su ga započeli i bih koji kukavički prešute zlo. Jer kao nisu oni u njemu sudjelovali, oni će samo prepričati na razne načine mitsku priču o silovanju, o čedomorstvu. Kao da na njihovim obrazima i dušama potomaka neće ostati duboka rana. Mračne tajne oduvijek privlače. Ovdje se glasovi onih koji o tome nešto znaju kovitlaju u besanoj noći, u glavi reporterke koja je tamo po zadatku. I bolje jest da je to samo priča, gotovo bi se moglo zaključiti kad ne bi bilo te strašne završnice. U toj je posljednjoj rečenici sva zla kob našega svijeta.

2. ALTE PINAKOTHEK / GRAMOFON TRUBADUR

„Sijalice se kupovale sepetima.“ Kako nam je tehnika skroz razorila tradiciju. Ostaje naravno pitanje je li je uopće bilo i na koji su način iskrivljene sve te priče o narodima i njihovoj autentičnoj kulturi dospjele u knjige. Gdje je ono istinsko, iskonsko zapravo započelo, koje su se ono pjesme pjevale na početku. Rečeno je samo naoko dilema, jer sijalica s početka ove priče osvijetlila je nas kakvi smo ustvari. Nasuprot onome kakvi smo mogli biti. E, baš je ovo potonje majstorski složeno u priči, kada ona sijalica osvijetli onu tradiciju koju već slabo pamtimo. Zato je vještina pripovijedanja ovdje naprosto ljekovita i slušamo tu priču otvorenih usta.

3. PLASTIČNI PIŠTOLJ / ČUVAR RUŽA

„Kad smo se prvi put sreli, pucao je na mene.“ Uvod u priču može iznenaditi. Iz jednog ljetnog dana, iz pogleda na oglasnu ploču s dvije osmrtnice, odjednom uranjamo u nekoliko pitanja. Osnovno je ono kamo će priča dalje krenuti i jesu li prve rečenice dovoljan poriv da nastavimo s čitanjem. Najzad je li storija koja započinje s dvije osmrtnice uopće vrijedna čitanja? Nekako sam dojma da je to ona udica koja nas povuče u nizanje riječi koje će stvoriti vrijednu priču. Priča može biti ispričana na bezbroj načina. Često nam se ponovljenim čitanjem, radi promijenjenih okolnosti, ili banalno doba dana, s ponovljenim čitanjem još više svidi. Katkad je i odbacimo začuđeni prvotnim našim oduševljenjem radnjom koja nas je tako ponijela. Čitanje ove priče doživjeli sam kao rijeku koja protječe, katkad nemirno i plahovito, a opet svrhovito, samo se treba PREPUSTITI.

U subotu 20. 9. 2025. godine u napretkovu domu u Vitezu izvršena svečana dodjela Međunarodne književna nagrada za standardnu priču „Marko Martinović Car“. Na natječaj kojega je raspisala podružnica HKD Napredak iz Viteza, prijavilo se 27 autora prema zadanim propozicijama. Medjunarodni žiri u sastavu dr. Larisa Softić Gasal iz Tuzle, Bosiljko Domazet iz Zagreba i Tihomir Jovanovića iz Beograda u prvom krugu su izlučili eurovizijskim sustavo 10 priča u uži izbor. U drugom krugu bodovali su 10 najboljih priča iz prvoga kruga i sabiranjem bodova utvrđeno je da su dobitnici nagrade:

1. mjesto mlada književnica iz Viteza EMINA ĐELILOVIĆ KEVRIĆ za priču Ruska
2. mjesto književnik SAFET BERBIĆ iz Banovića za priču GRAMOFON TRUBADUR
3. mjesto književnica MARIJA FEKETE-SULLIVAN iz Sarajeva za priču ČUVAR RUŽA

Predsjednica žirija Dr. Larisa Softič Gasal i član Tihomir Jovanović su pročitali obrazloženej žirija a tajnik žirija književnik Anto Zirdum je istaknuo  da je u ovih 9 godina najviše tri puta doživio da članovi žirija radeći neovisno imaju visok stupanj podudarnosti oko prve i druge nagrade. Obično se događalo da se dobro slažu oko treće, a razilaze oko prve. Nekoliko puta se dogodilo da te priče za treće mjesto izbiju na prvo mjesto jer je veliko neslaganje oko prve ili druge. Ove godine smo imali visok stupanj suglasnosti za prvo i drugo mjesto, i visoke bodobe (razlika je samo jedan bod) a malo manje suglasnosti je bilo za treće mjesto. No sve se dogodilo tako da nije bilo izjednačenosti niti trećeg kruga. Naravno na četvrtom mjestu su se našle 3 priče….

Nagrada se sastoji od Plakete i pratećeg novčanog iznosa 1000 KM za prvo, 600 za drugo i 400 KM za treće mjesto.

HKD NAPREDAK PODRUŽNICA VITEZ

raspisuje

NATJEČAJ ZA DODJELU GODIŠNJE MEĐUNARODNE KNJIŽEVNE NAGRADE

„MARKO MARTINOVIĆ CAR“

ZA PRIČU U 2025. GODINI

Priče napisane na hrvatskom, bosanskom, srpskom i crnogorskom jeziku dužine oko 8000 karaktera (plus, minus 1000 karaktera), bez žanrovskih ograničenja, treba poslati do 15. 8. 2025. potpisane šifrom na adresu:

marko.martinovic.car@gmail.com

Na istu adresu posebno poslati atachment s nazivom RJEŠENJE ŠIFRE.

Priče ne smiju biti ranije objavljene, a sve priče koje iziđu iz zadanih okvira o broju karaktera bit će automatski diskvalificirane.

Žiri će odabrati tri priče sukladno propozicijama iz Pravilnika o književnoj nagradi “Marko Martinović Car”.

Pored plakete dodijelit će se novčane nagrade

Prvo mjesto 1000,00KM

Drugo mjesto 600,00 KM

Treće mjesto  400,00 KM

Rezultati će biti objavljeni do 10. 9. 2025. a nagrade će biti uručene u Vitezu 19. 9. 2025.

Upravni odbor

Ove godine pojavila se knjiga  koja nanovo aktualizira  mjesto antičkog municipija Bistue Nove i bestoanske biskupije. Selmedin Mesihović  u svojoj studiju dokazuje da se oni nalaze na potezu Mali Mošunj – Alihodže u dolini Bile.

Prije detaljnijeg osvrta na ovu knjigu  prenosim Predgovor Lepić Adise, MA arheologije, načelnice Odjeljenja za arheologiju Zemaljskog muzeja u Sarajevu i Sažetak.

PREDGOVOR

Dragi čitaoci, Pred nama se nalazi nova studija autora prof.dr. Salmedina Mesihovića posvećena jednom od najvećih pitanja antičke historiografije zaleđa provincije Dalmacije, ubiciranju antičkog grada Bistua. Naziv studije “Drevni grad u središnjoj Bosni” budućim čitaocima ovog djela pobuđuje znatiželju za istraživanjem i daljim razotkrivanjem antičkog grada u sred[1]njoj Bosni pod nazivom Bistua Nova i Bistua Vetus. Autor studije vješto i vrlo koncizno donosi pregled do sada svih iznesenih naučnih, relevantnih činjenica objedinjujući ih u jednu sažetu i preglednu studiju. Polazeći od šest epigrafskih natpisa na kojima se spominje riječ Bistua, preko poznatih kartografsko-itinerarijskih djela do zapisa sa prvih salonitanskih crkvenih sabora i topografije, autor uspijeva da zaintrigira buduće istraživače da se osvrnu na jedno ovakvo pitanje. Na trenutak čitaocu se čini da je problematika ubiciranja antičkog grada Bistuae razotkrivena kroz poglavlje “Staze istraživanja” i “Bestovljani” tako što autor ostavlja veliku mogućnost njenog ubiciranja u današnjem naselju Mali Mošunj kod Viteza. Arheološki posmatrano Mali Mošunj je mjesto koje vrvi od antičkih nalazišta, sa posebnim naglasnom na brdo Kalvarija. Kako autor kroz cijelu studiju prožima praksu nastavka tradicije starijih paganskih običaja koji su se zadržali u abrahamističkim religijama, na isti način vrijedi se kao čitalac zapitati o religijskim praksama koje su i danas prisutne na Kalvariji!? Iz ovih ali i mnogih drugih sumnji koje autor iznosi vezano ubiciranje grada Bistuae i prve bosanske biskupije pod istim nazivom u ovom trenutku Mošunj ovom studijom dobija dosta veći interes za dalja istraživanja i naučne interpretacije. Baveći se jednim ovakvim kompleksnim pitanjima autor se postavlja na odgovoran i težak zadatak, a to je svojstveno istrajnim i vještim istraživačima, koji kroz dugogodišnje iskustvo imaju za pravo da se vode intuitivnim zaključcima, ma koliko oni u ovom trenutku bili još uvijek arheoloških i historiografski nedokazivi. U nadi i želji da ćete se okoristiti čitanjem ove studije i obogatiti svoje dosadašnje znanje iskreno preporučujem javnosti ovo djelo na čitanje.   

SAŽETAK

U antičkoj topografiji prostora Bosne i Hercegovine značajno mjesto zauzima fenomen postojanja naselja sa imenom Bistue, koje je bilo i urbani i upravni centar istoimene jedinice municipalne autonomije kao i sjedište kasnoantičke istoimene episkopije. I bistuenski municipij i bestoenska episkopija su pod svojom nadležnosti imali golemu teritoriju u središnjoj Bosni. Od postojanju Bistue, njenog municipija i kasnije episkopije svjedoće pronađeni epigrafski spomenici, itinerariji, kartografski prikazi, akti crkvenih sabora pa i do nedavno prisutna toponimija. Do danas nije postojao općeprihvaćeni konzensus o ubikaciji Bistue, pa ni o granicama municipija i episkopije. Uglavnom se Bistue locirala u Zenicu, Mošunj, Bugojno. Međutim, sudeći po toponimu Bestovljani, koji se bio očuvao do prvih godina Austro-ugarske okupacije, a na koji dosadašnja istraživanja nisu obraćala dostatnu pažnju, zona pružanja Bistue bi se mogla smjestiti detektirati između da[1]našnje gradine Alihodže i Mošunja. Historijska konstrukcija postojanja Bistue bi se onda mogla tumačiti na sljedeći način. Gradina Alihodže je bila predrimska Bistue. U epohi klasične civilizacija, naziv Bistue bi se odnosilo na naselje u Mošunju. U historijskim okolnosti kasne antike, naseobina bi se ponovo vratila na zaštićenije područje Alihodže, i u toj zoni Bestovljani / Peštovići i Alihodže bi se nalazilo i to episkopsko sjedište bestoenske crkve.

Slika Adnadina Jašarevića

Prvi moj susret sa kraljem Tvrtkom (kao glavnim likom) u literaturi jeste dramski tekst Miroslava Jančića Bosanski kralj  iz 1967.godine. Od tada pa do prije nekoliko godina jedva se mogla pronaći koja priča u kojoj je kralj Tvrtko glavni lik. Jednu sam i ja napisao naslovljenu kao UDADBENA DIPLOMACIJA.

Zato nije nimalo čudno da pojava romana Jasmina Imamovića Ljetopis o kralju Tvrtku izazvala toliku pozornost kulturne javnosti. Neosporno se radi o značajnom djelu naročito u ovo vrijeme kada u pokušaju da se ukrcamo na posljednji vlak za EU tražimo zajednički imenitelj kojega će podjednako prihvatiti pa i podjednako osporavati pripadnici svih etničkih skupina u Bosni i Hercegovini. Recenzent Faruk Šehić u najkraćem kaže: „Riječ je o romanu koji je ispisan u prvom licu iz ugla ljetopisca i velikog dijaka koji se u knjizi zove Hotjan. Njegova ispovijest je priča o prvom i najvećem bosanskom kralju, o srednjovjekovnoj Bosni s kraja 14. stoljeća… Roman je obilato potkrijepljen historijskim činjenicama, obiljem citata i originalnih listova, povelja i drugih dokumenata koji svjedoče o napretku i snazi tada najveće banovine, a zatim kraljevstva“.

Ne znajući da je taj roman već objavljen ja počinjem pisati svoj roman o Krunidbi kralja Stefana Tvrtka s radnim naslovom SUGUBI VIJENAC KRALJA TVRKA“ Na promociji u Zenici kupim Imamovićev roman i odmah tražim poglavlje o krunidbi. I doista, nađem naslov koji upućuje na tu temu. Tek je to jedna pričica od 4 stranice vrlo blijedo opisanog čina krunidbe. Također je u priči prije i poslije vrlo malo pisano o međunarodnoj tadašnjoj uglavnom Europskoj konstelaciji iako su Turci već na Europskom tlu i to poslije bitke na Marici, dobro ukorijenjeni. Moj roman je koncentriran na godinu Tvrtkove krunidbe i konstelaciju odnosa, tako da sam mirno nastavio završavati svoj roman kojemu sam na kraju dodao i popis svih vladara kraljeva i careva koji su postojali u Europi te 1377. godine s njihovim biografijama (uglavnom s najnepouzdanijeg izvora Wikipedije). No, potrebno je čitatelja uputiti tko je čiji, koliko je tko regularan, koliko samostalan, naravno djeca – posebice muška, i na kraju kako je tko umro (polovica nije umrla prirodnom smrću). Od 18 navedenih vladara s papaom i Sultanom i samim Tvrtkom, polovica njih se spominje u romanu, a neki koji se ne spominju imat će kasnije veze s nekim od likova iz romana. Europa tada ima tri cara: Karlo IV car njemačko-rimskog carstva, Ivan Paleolog car Bizantskog carstva, Ivan Šišman bugarski car, te 11 kraljeva (Tvrtko je dvanaesti) te nekoliko vladara u tom rangu kao primjerice Veliki knez Litvanije Jagielo, ili veliki knez Moskve, pa tu bi mogli dodati i Mletačkog dužda. Kralj Marko Mrnjavčević već je vazal Sultana Murata, a Kralj Ivan Stracimir Vidinski (Bugarski) čija kćerka Doroteja je supruga Tvrtkova je vazal mađarskog kralja Lajoša ili ti Ludovika Velikog čija supruga je Elizabeta bosanska – kćerka bana Stjepana II Kotromanića.

Elizabeta i njezine dvije sestre Katarina Celjska i Marija grofica Helfenstajna u Donjoj Švabiji (današnji Baden Winterberg)  su silno važne za razumijevanje priče o  Tvrtkovoj Krunidbi. Šenoa je u dvotomnom romanu KLETVA (oko 700 stranica) opisao kako je Elizabeta skončala (zadavljena pred očima svoje kćerke Marije mađarske kraljice) i naravno u tom romanu kralj Tvrtko se našao prvi put ozbiljnije u literaturi. 

U mome europskom povijesnom romanu KLUPKO  u kojemu su opisani životi i sudbine 10 princeza među kojima najviše o Mariji od Helfensteina i iz njezine vizure, ali i o Elizabeti, i njezinim kćerkama Mariji i Jadvigi (kraljica Poljske kasnije udana za Jagiela, a od prije dvadesetak godina je svetica katoličke crkve). Površni poznavatelji povijesti olako bi mogli zaključiti da je Elizabeta glavni Tvrtkov adut, a zapravo je bila glavni protivnik njegove krunidbe.  (U romanima Kletva i Klupko može se pronaći zašto je to tako, a uzgred budi rečeno u priči o Doroteji zapravo se govori o Tvrtkovoom vjenčanju). 

Ako pak Elizabeta Ugarska nije taj glavni adut onda se postavlja pitanje tko je bio njegova glavna potpora?

Napuljska kraljica Ivana. Tvrtkova prababa Katarina Arpadović i Ivanina prababa Marija Arpadović bile su sestre. A to znači da su i sljednici ove dvije kraljice – koje su prenijele u svojim ženskim venama Mađarima svetu Arpadovu krv. Kao što su na prijestol došli predstavnici dinastije Anžuj po liniji s prababom Marijom, moglo se to dogoditi i s dinastijom Nemanjića iz loze Tvrtkova pradjeda kralja Dragutina, a u krajnjoj instanci i s dinastijom Kotromanića jer su Tvrtko i Ivana imali isti udio svete Arpadove krvi u venama.  E tu dođemo i do razloga zašto je Elizabeta bila protivu Tvrtkove krunidbe jer ona i Lajoš nisu imali muških nasljednika.

Svakako je znakovito da su napuljska zastava i bosanska zastava (Tvrtkova sa 6 krinova) vrlo slične. Reklo bi se da su rađene u istoj radionici.

Neosporno je da je kralj Stefan Tvrtko Kotromanić uveo Bosnu u zajednicu neovisnih europskih država. (Ime Stefan uzeo je prilikom krunidbe i ne treba ga prevoditi na Stjepan, Stipan i sl.) On je zapravo jedina figura BH povijesti koji može pobuditi nešto što se zove domovinski ponos, koji je tas na nestabilnoj vagi kada se radi o proeuropskoj orijentaciji ovih ksenofobijom inficiranih generacija. Zbog toga se neobično radujem svakom naporu da Tvrtko  protka mnoge umjetnosti.

Ispuni me ushićenje svaki put kada se otkrije novi spomenik, a sa njime i neke činjenice koje jedni drugima uskraćujemo ili izvrćemo. Istini za volju ja sam uživo vidio samo onaj kojega Crnogorci podigoše u Herceg Novom.

Iako sam od prof. dr. Sanjina Kodrića  poodavno saznao da se priprema opera TVRTKO KRALJ BOSANSKI (čak sam bio ponuđen da radim na libretu) nisam vjerovao da će se to dogoditi tako brzo (manje od dvije godine). Zato se neobično radujem da se naš prvi kralj našao i u operi.   

Anto Zirdum

“MARKO MARINOVIĆ CAR” 2024

• Mater ti nije dobro. – očev glas budi me iz sna.

Još sam pripit od sinoćnjeg druženja sa ekipom pa nespretno iskačem iz kreveta. Saplićem se od stvari razbacane po stanu i u trku ulazim u kupatilo. Otupio od prethodne noći, vina, cigareta i sati provedenih u šupljoj priči prepuštam se vodenoj stihiji. Mlaz hladne vode šamara me po licu, šutira u jaja. Poturam leđa i vrat, trpim vodene udarce. Nakon pola sata provedenih pod tušem trijeznim se.Utrnuo, kože boje nagnječene šljive, go i mokar uputio sam se prema kuhinji. U hodu, brišem lice prljavom košuljom i oblačim prvo što mi je došlo pod ruku.

Ulazim u auto, palim radio.

• Bosnu je zahvatio toplotni talas – čujem glas spikera. – Crveni meteoalarm je na snazi.

Spustio sam prozore i pustio pustinjskom vjetru da me prži. Krvave oči i oteknute podočnjake zaštitio sam sa rejbankama, naočarima sam sakrio i užas na licu.

Njegov poziv sluti na zlo.

Stigao sam na staru adresu, zavalio se na sjedište i čekam.

I prije tri godine, bio je Bajram, stajao na na istom ovome mjestu, i gledao u neboder ispred sebe. Zurio u naš prozor moleći Boga da sve prođe kako treba.

Nije prošlo kako treba jer otac je stručnjak za uništavanje svih naših zajedničkih trenutaka. Tračak sreće u majčinim očima zatrovao bi riječima, uvredama i ponižavanjem. Pola dana sjedili smo za trpezarijskim stolom i slušali očev monolog. Meso je prepečeno, pita preslana, a baklava se mogla još malo peći. On je pričao, mi smo ga pokorno slušali dok je u nama tinjala mržnja. Želio sam što prije otići kući i zaboraviti tu lažnu sliku još jedne sretne obitelji.

 Ispušio sam petu cigaretu ne želeći ući u zgradu, i upravo sam palio i šestu, kad vjetar dodirnu lišće u lipovoj krošnji i zašušta:

• Idem zapaliti.

Bratove posljednje riječi bile su upravo te. Tog dana, moj brat je izašao na terasu, i nikada se nije vratio. Krvava mrlja na pločniku, samo je to ostalo od njega. Neko je posadio lipu tamo gdje je on pao. Možda sam to bio ja, ne sjećam se, jer mjesecima nakon Samirove smrti nisam  se trijeznio.

Haustor je u mraku, svjetlo ne radi. Iz podruma dopire mjaukanje. Lift vonja na pišaću, ljudski znoj i na mene. Volim te Selma, piše na ispljuvanom ogledalu. Volim te, i moje podbuhlo lice bez neke određene forme, lubenica sa nekoliko dlaka, nisu išle skupa. Mrzim ogledala, sebe – njega u meni.

Izlazim iz lifta.

Hodnik je zastrašujuće uzak. Zidovi me stežu. Dok koračam naprijed, koracima se povlačim unazad, u prošlost. Prislanjam uho na naša vrata. Muk. Hvatam za šteku. Otključano je. U polumračni hodnik sa balkonskog prozora probija se slaba svjetlost. Skidam cipele, udišem zrak koji sam udisao pune dvadeset i dvije godine. U nosnicama osjetim trulež, a stan u kojem sam odrastao smrdi na smrt.

Majka leži na leđima, sklopljenih očiju, spava. Bolest ju je poharala. Bolest, i on.

• Ti si? – otac sjedi na vrhu trpezarijskog stola, na svome mjestu, kao da ga je neko zalijepio za prokletu drvenu stolicu, kao da je ekserima zakovan, osuđen tu da sjedi.

 Pred njim flaša rakije.

• Ja sam! – odgovaram.
• Zvao sam doktora, Mira je otišla po uputnice. – Mira, naša komšinica sa trećeg.

Bio sam srednjoškolac kada sam ih vidio, oboje, na istoj toj stolici. Zadigla je plisirku suknju, raskopčala svilenu košulju boje kajsije. On je hrzao poput konja, a ona ga je jahala. Ječala i stenjala. Očevi prsti su nestajali u Mirinom bijelom dupetu. Urezivao je crvene tragove u te dvije rupičaste mjesečeve polutke. Podigao je šake i uhvatio je za ogromne sise. Bradavice su joj okrugle katranaste mrlje na zategnutoj koži. Stajao sam ukočeno i gledao ih iz hodnika. Mira se nabijala na očev kurac, miješala bokovima.

• Jebi me, jebi me! – dva guza bi se rastvorila a ja bih ugledao vlažno ružičasto meso.  A moj otac, čak i dok je jebao, zurio je ispred sebe ne mijenjajući svoj izraz lica.

Nije me vidio, niti čuo kada sam otvorio vrata i izašao iz stana. Strčao sam uplakan niz stepenice. Već sam ga mrzio, ali nakon ovoga, mrzio sam ga još i više.

• Samire, ti si? – vratio sam se u majčinu sobu. Budna je, oči joj se cakle. Zamjenila me je sa bratom.
• Ado je, majko! – razgrnuo sam zavjese i pustio sunce da uđe. Otvorio sam prozore da i trag smrti istjeram iz stana. Tek pod svjetlošću vidio sam koliko je ostarjela. Modrica na oku privuče mi pažnju. Sklonio sam joj pramen kose i jagodicama prešao preko ispupčenja.
• Ne znam šta mi je bilo, malo mi se zamantalo, i pala sam. – očima me mjerka, ispituje.
• Maja? Gdje je ona? – Maja me je napustila još prošle godine. Uradio sam njoj isto što je moj otac majci. Prevario sam je. Isti sam on.
• Želiš li jesti? Piti? Boli li te šta? – pitam je, a ona umorno odmahnu glavom.
• Postala je toliko nespretna da zapinje i na fugu od pločica! – otac dobacuje sa svoje kraljevske stolice
• Pala je! – rekao je i onda, kada sam je prvi put našao isprebijanu, svu u modricama.

Prije rata, moj otac radio je kao poslovođa u fabrici slatkiša, sarajevskoj Zori. Posao mu je bio da nadgleda druge kako rade, i da nama djeci donosi čokoladne poslastice. Nažalost, mir u kući i čokoladni period nije trajao dugo. Fabrika slatkiša u ratu je propala, a otac je nakon završetka rata pao u depresiju. Niti jedan posao nije bio dovoljno dobar za njega. Krivio je vlast, državu, majku, nas, ali nikada sebe.

Počeo je piti. Pio je puno i bez prestanka.

Majka je radila u Ključu, čarapari, ali je ranjena u ratu pa više nije mogla dugo sjediti za šivaćom mašinom. Zato je čuvala tuđu djecu, i čistila stanove.

A ja, čim sam postao punoljetan otišao sam od kuće. Ostavio sam majku i brata da se bore sa njim. Smucao sam se po gradu, radio sve i svašta. Volio sam, i znao pisati. Ponudili su mi posao stranog dopisnika. Sve što me morilo u duši izbacio sam na papir. Objavio sam dva romana, tri zbirke. Imam svoje knjige ali i prazne džepove.

Izbjegavao sam da im dolazim. Izbjegavao njega, majku i brata. Mislio sam da je Samir dobro, završio je mašinstvo, radi kao asistent. Udaljili smo se, ali majka nas je uvijek povezivala. Čelična nit njene ljubavi držala me je uz njega.

• Mira je dobila treće unuče! – majka pijucnu vodu, a ja se sjetih kraljevske stolice i naftnih bradavica što strše uvis. – Jebi me, jebi! – Mira ponavlja dok ih ja gledam.
• Sandra je dosta mlađa od tebe, a ima dvoje djece. –  zagrizao sam donju usnu do krvi.

Ne mogu vjerovati da jedino ja vidim sličnost između Sandre i oca. Granapče, kako su je zvali, imalo je očeve plavozelene oči, tanku svijetlu kosu i jedva vidljive obrve. Samir i ja ličimo na našu majku. A Zlatko i Marko, Mirina dva sina, pokupili su sve od Ranka, njenog muža, gusta kovrčava kosa i surletine umjesto noseva.

Taj sjaj u očevom oku kada bi Mira došla kod nas i dovela svoje Granapče, nisam mogao trpiti. On bi je posjeo na krilo, cupkao, a na odlasku bi joj darovao veliku čokoladu sa rižom. Mrzio sam oca, a još više njegovo lice na njenoj sićušnoj glavi.

• Imam nešto za tebe! – majka se pokušala pomjeriti sa kreveta. Mršavom šakom pokazala je na radni sto, na dvije pune kartonske kutije na kojima je pisalo Ado – moje ime.
• To je za tebe! – prišao sam kutijama. Bile su pune papira, naših starih fotografija, bratovih fascikli, rokovnika i sveski.
• Voljela bih da ti to imaš, znaš, u slučaju da ja… – Bila je umorna, a ja pomalo iznenađen.
• Doktor joj je savjetovao da nađe neku preokupaciju, nešto što će je ispuniti. Eto, našla je njegove stvari.  – Bratove. Otkako je umro, otac nije izgovorio njegovo ime. Zgrabio sam prvu kutiju i iznio je u hodnik. Krenuo sam po drugu.
• Ne znam koliko ću moći izdržati. Prostata me zeza. – iz novčanika sam izvukao novac koji inače uplaćujem preko banke, za medicinsku skrb koja se daje majci.
• Naći ću ženu koja će dolaziti. – izustih ali me on prekinu.
• Mira je tu, ona nam pomaže! – u hodniku ugledah nove ženske papuče, na čiviluku kućna haljina, jakna, prsluk. – zgrabio sam drugu kutiju, na vrhu je stajao žuti papirić. Tek nekoliko riječi, Samirov rukopis: Mama, oprosti mi, ali ja ne mogu više. Ado je tu.. Spustio sam kutiju na pod. Gledam u svog oca, a vidim Mirine guzove.
• Jebi me! – ponavlja bijes u meni.
• Jebi me! – mržnja je još glasnija.

Balkonska vrata se otvoriše sama. Pogledao sam u sivo pustinjsko nebo, u jato galebova – kruže poput strvinara poviše zgrade. Privlači ih užareno Sarajevo i ispijena Miljacka. Gradsko smeće. Možda ih privlači i moja umiruća majka.

• Idem zapaliti cigaretu. Hoćeš i ti jednu? – otac me prati. Kraljevska stolica ostaje prazna.

Izvlačim cigaretu. I otac uzima jednu, pali je. Naslanja se na raspuklo korito za cvijeće.

• Baš ubi ova jugovina! –  briše znoj sa lica. Nadviruje se dole, gleda u onu lipu, skuplja usta. Pljuje.

Hvatam ga oko pasa, podižem i bacam preko ograde.

• Jebi me! – umjesto očevog vriska čujem Mirin glas.

Gledam oca kako pada. Primjećujem da su ciganske barake ofarbane u boju lavande. Ispred baraka stoji gumeni bazen, Azrina unučad se kupaju, prskaju, i smiju od sreće.

I iza moga oca, ostala je samo krvava mrlja na betonu.