– Znaš ti dobro zbog čega – reče žena gledajući negdje u daljinu.

To je bilo prvo što sam čuo kad sam nedaleko od nje i njenog supruga raširio peškir i zauzeo komadić hlada na plaži. I možda bi me ove riječi asocirale na neke benihilovske mizogine viceve da ih nije izgovorila tako hladno i ravnodušno. Poput blagajnice koja govori Dobar dan tristoti put u toku smjene, ili carinika koji zapitkuje Imate li šta za prijaviti jubilarni hiljaditi put u danu. Nema nikakve sumnje da je identičnu rečenicu nebrojeno mnogo puta prevalila preko usta. I taj pogled žene koji sam presreo pukim slučajem dok sam od šišarki i iglica čistio mjesto gdje ću postaviti stvari za plažu… Nije u njemu bilo ni ljutnje, ni žala, čak ni tuge. Činilo mi se da se iz tog pogleda mogao iščitati jedino umor. Dubok i mračan umor koji je, a to sam primijetio tek nešto kasnije, reflektovao crninu na oči žene i kožu ispod donjih kapaka.

   – Razvod? Pa šta smo kog đavola onda dolazili ovamo? – muški glas prekide monotono i umirujuće šumorenje talasa.

   – Htjela sam još jednom da pokušamo… –

   – Ali si se predomislila, je li? –

   – Očigledno nemaš namjeru da se promijeniš, tako da je sve uzalud –

Muškarac je sjedio zavaljen u stolici na rasklapanje i jedva primjetno u maljavoj šaci stezao orošenu konzervu piva. Nije gledao u ženu, nije gledao ni u druge žene dok su, kikoćući se, cikcakasto prolazile između ležaljki, suncobrana i peškira. Pogled mu je nervozno i ubrzano lutao, kao kod nekog ko se nenadano našao u klopci i grozničavo traži izlaz.

   – Nije uzalud, gospođo! Nije uzalud i nije džaba, jer ovo košta! Šta ti misliš, da pare s neba padaju? –

Počeo sam da se osvrćem, što zbog neprijatnosti, što zbog pokušaja da uočim kakvo drugo mjesto u hladu. Nisam želio da prisluškujem, da prisustvujem svađi, ali nisam imao kuda. Nevelika plaža bila je krcata razgolićenim tijelima, a prirodni hlad bio je najdragocjeniji. Prisustvo nelagodnim pričama, lošoj energiji i još goroj muzici, čini se da je cijena koja se mora platiti za parče hladovine. I taman kad sam u uho stavio slušalicu s namjerom da se isključim iz prepirke koju nisam tražio, ali nisam mogao ni da izbjegnem, začulo se:

   – Mama! Tata! Pogledajte šta sam izronio! –

Dječak koji je dotrčao preko vrelog pijeska u rukama je držao ronilačku masku. Kao dah svježeg vjetra ispunio je prostor između roditelja i supružnici se, na trenutak, pogledaše i nagnuše prema njemu.

   – Bravo, sine – reče otac, ali nekako mlitavo, bez stvarnog ushićenja ili ponosa.

   – A šta ti je to, pile mamino? – upitala je majka.

   – Čudi me da ne prepoznaješ meduzu – pecnu muž.

   – Vidiš kako tata zna – razdragano potvrdi mališan.

   – Da, to zna… – promrsi ona i dodade – Ajde sad, vrati je u more i pazi da te ne opeče! –

   – Važi, ali prvo me ufotkaj da mogu da se pohvalim drugarima – još uvijek zadihano uzvrati dječak i zauze pozu isturajući u prvi plan trofej u masci koji se, onako proziran i pihtijast, najvjerovatnije neće ni vidjeti na fotografiji.

I tek tako, prisjetih se rijetkih slika koje pamtim s posljednjeg ljetovanja na koje sam išao sa oba roditelja. Kamp-kućica i majka za rešoom u jednodjelnom plavom kostimu. Otac igra šah s nekim poznanicima. Odrasli piju gemišt i peku roštilj. Djeca igraju belu ili raub ili pohode teren za mini-golf. Naizmjenično kupanje u moru i kupanje u znoju. Skakanje sa pristaništa, crvena, bolna koža. So u očima. Prve izronjene školjke. Okrnjene i ni po čemu lijepe, odisale su morem i bezbrižnošću mjesecima kasnije. U mjesecima kad su se životi članova naše porodice istovremeno i rasplitali i zaplitali, raspadali i ponovo sklapali.

   – Šta ćemo s njim? – promukli glas muškarca prekinu moje putovanje u prošlost.

   – Kako šta? Kakvo ti je to pitanje? Pa ti nisi u stanju o sebi da brineš! – uzvrati žena. 

   – Tako, znači?! A ko te izdržava? I tebe i malog? – muškarac se najednom naroguši.

   – Izdržavaš ti i onu… – žena iznenada prestade da govori, pridiže se, razvuče kiselkast osmijeh i poče da maše.

Polako sam se okrenuo i vidio dječaka kako maše, zatim odlaže neke kamenčiće na obalu, pa opet maše, ovaj put objema rukama. Potom navlači masku preko lica i baca se u more. Posmatrajući ga, ponovo sam ugledao sebe. Bio sam njegovih godina, imao sam istu smeđkastu kosu pomalo izblijedjelu od sunca, identične ljubopitljive oči i, vjerujem, isti djetinji osmijeh, širok kao vidik na morskoj obali. Da, bio sam upravo njegovih godina kad su mi rekli. Kad sam počeo da se povlačim u sebe, samoću i u nepregledne i predivne svjetove knjiga i muzike.

   – Krofne i kuvani kukuruz! Ajmo narode! Krofne i kuvani kukuruz! – prenulo me iz neveselog prisjećanja.

   – Mamaaaa! Mogu li dobiti krofnu? – vikao je dječak iz plićaka.

   – Evo tata će ti kupiti! – dreknu muškarac i važno skoči i lati se novčanika.

   – Koji si ti manipulator – jedva čujno uzvrati žena.

   – A ti si mi baš svetica – dobaci brzo da ga ne čuje dječak koji je već veleslalomski jurio ka njima zaobilazeći dušeke, kantice za igru u pijesku i drugi plažni mobilijar.

Prodavac je i mene značajno pogledao, uz upitno a ti, ljudino?, ali samo sam odmahnuo rukom. Spopala me neka čudna mučnina. Bio sam siguran da nije od nečega što sam pojeo ili popio, a ni od vrućine. Jasno, mučninu su izazvali prizori kojima sam nevoljko svjedočio, kao i sjećanja koja su nadirala u rojevima. Tad sam konačno odlučio da više ne učestvujem u ovoj porodičnoj drami i stavio sam drugu slušalicu u uho. Uzeo sam telefon, otvorio e-biblioteku zvučnih knjiga koje nudi Biblioteka za slijepa i slabovida lica i započeo potragu za bilo kakvim štivom koje bi utišalo okolne glasove i odagnalo misli o prošlosti. Visokoumjetnička, takozvana teška literatura, nije dolazila u obzir. Neki krimić bi možda bio dobro rješenje, a dostupno je svašta – od Agate Kristi do Tonija Parsonsa. Da, neka misterija bi odgovarala, neka potraga za odgovorima, za istinom. Odabravši fajl, zatvorio sam oči i pustio naratorov glas da uplovi u moj um. Popio sam par gutljaja vode, zadovoljno mljacnuo i legao na leđa. Obuzimala me specifična radost, ona koja dolazi iz poznatog i predvidljivog, koja proističe iz izvjesnosti, a ja sam znao da će događaji u audio-misteriji sigurno biti razotkriveni i da će istina sasvim izvjesno biti poznata.

Ali, knjige su jedno, a život drugo. U životu tajne često ostaju neriješene, a istine zamagljene, zaturene, zaboravljene. I danas, kad je pozna jesen zamijenila ljeto, sjetio sam se događaja sa plaže i pitam se šta li je sa dječakom i njegovim roditeljima. Da li je saznao za sudbinski roditeljski razgovor? Da li može da nasluti zastrašujuću istinu – da se o nama i našim životima odlučuje svakodnevno bez našeg prisustva?

* Priča je nagrađena na XVII literarnom konkursu Specijalne biblioteke za slijepa i slabovida lica Republike Srpske.